Bass tsunami

Disciplin A Kitschme je jedan od „onih“ bendova koje sam uredno izbjegavao kada je riječ o materijalima nastalim nakon raspada Juge, mnogi bendovi su za mene „umrli“ devedesete i nisam nikada pretjerano pridavao pažnju novim albumima ili projektima Koje, Vlade Divljana, Riblje Čorbe, Zabranjenog pušenja, Štulića, pa i pokojnog Milana Mladenovića. Neke bendove i ljude volim pamtiti onakve kakvi su bili u najboljim godinama.
Sinoć sam u Varaždinu po tko zna koji puta imao priliku gledati jedan bend koji je rijetki izuzetak od gore navedenog „pravila“.
Partibrejkersi – ne znam koliko sam ih puta do sada gledao, počevši od onog  fantastičnog nastupa na Zagreb Gori, prvog nakon rata povratka Caneta i Antona u Hrvatsku. Od tada pa nadalje, čast svakome ali ‘brejkersi su za mene najjači live bend koji sam imao prilike gledati i slušati, pri tome posebno naglašavam koncert u Močvari prije nekih godinu dana i efekt „kutije šibica“ gdje se cijeli klub trese a koncert je na rubu incidenta (ne u onom narodnjačko – pastirskom smislu). Od pamtljivijih nastupa, ostao mi je u sjećanju i onaj u OTV-u gdje je moj dragi prijatelj došao na fantastičnu ideju da prošverca iz WC-a rolu guzobrisa kojim smo zamotavali ljude oko sebe i na koncu onim kartonskim završetkom pogodili Caneta uz njegovu sarkastičnu opasku koja je završila u novinama:
Šta je? Mi Srbi smrdimo?
Sve u svemu, kako rekoh sinoć još jednom Partibrejkersi su odvalili svoj set na način kako to samo oni mogu i znaju (baca na floskulu ali nije, tko ih je gledao zna o čemu zborim), „Ako si“, „Žurim“, „Hipnotisana gomila“, „Zemljotres“, „Ono što pokušavam“, „Kreni prema meni“ – da ne nabrajam dalje, uglavnom „Ulični hodač“ svaki put dočekam kao umorni boksač pred nokautom konopce. I za kraj, ultimativni hit i najpodcjenjenija pjesma ovog benda i zbog toga mi je neizmjerno drago što su je uvrstili u live nastupe – „Ona živi na brdu“ – jel može bolje?
Teško braćo i sestre.
I onda se sinoć dogodi nešto, to „nešto“ neće ugroziti poziciju ‘brejkersa kao mog osobnog ultimativnog live benda, ali..
Poslije Caneta izađe Koja, Disciplinu sam gledao davno jednom u Domu sportova, neki festival je bio, nisu me se dojmili priznajem, ali nisam im ni dao tada priliku, stajao sam na tribini i pijuckao pivo, onako nezainteresirano, tada je s njim nastupala ona krupnija žena iz Londona neka špreha, soul, blues, uglavnom nije mi se to dopadalo dijelom i zbog mojih neutemeljenih predrasuda spram ženskih vokala, no to je već priča druga.

Izađe tako Koja u kožnjaku na +27, ljudi ispred stagea izmoždeni nakon ‘brejkersa, i onako – šta sada? Gleda on nas a mi njega, bubnjara i pomoćnu vokalisticu (nije više ona koju sam spomenuo iznad).

Dobro veče“ – mislim, šta drugo reći?
Nakon toga, narednih 75 minuta je teško opisati riječima. Kada bi nekome želio nešto strašno loše, poželio bi mu da bude Kojina bas gitara u narednom životu. Ubio ju je. Neko vrijeme sam proizvodio neke neartikulirane zvukove i kao gibao se u ritmu, sve dok nisam stao kao i mnogi oko mene i razjepljenih usta gledao nešto što ne vidjeh dugo. Kakva ritam sekcija, strašno, jam jam jam jam jam jam jam jam jam, distorzija distorzija distorzija distorzija – nemam riječi, taman kada pomisliš – gotovo – Koja od nekud izvuče novu porciju buke. Koliko sam primjetio osim nekoliko starijih stvari „Buka u modi“, „Betmen, Mandrak, Fantom“, „Zeleni zub“, setlista se uglavnom bazirala na odličnom novom albumu „Uf!“. Daklem „Ako ti je glasno..“, „Društvena mreža“, „Neukusu treba reći ne“, „Prestani da mrziš“ – Koja ima albumčinu, „Uf!“ je definitivno nešto najbolje “domaće” što je u poslijednjem desetljeću ugledalo svjetlo CD shopova.
Mislio sam da ću napisati svašta, sinoć dok sam se truckao u frendovom Cliu na putu prema doma, stvarno sam bio pod dojmom Disciplinine svirke, došavši kući u rano jutro, prvo sam poželio ići ubrati kakvo brezino pruće ili vrbovo granje te ih malko natopiti preko dana u vodi pa se navečer dobrano samokazniti u stilu „mrzim Alpe – mrzim Jadran“ – što sam bio toliko glup, jadan, naivan pa sam Disciplinu trpao u koš sa maltene onim izrodom Lošićem kojem ni duet sa Draganom Mirković očito ne predstavlja prepreku u probavnom traktu. Daleko od toga da Loša i Koja uopće mogu u istu rečenicu, ali shvaćam da ljudi katkada pristaju na kompromise poradi egzistencije – Koja očito nije iz tog filma, ono sinoć je beskompromisno, glasno, nezaustavljivo – bass tsunami.
Disciplina ima novog slijepog štovatelja, definitivno najbolji nepravedno zanemareni bend od strane moje (često) isključive, cinične, zajedljive malenkosti.

2 misli o “Bass tsunami

  1. ODLIČNA RECENZIJA!

    Iako je Disciplina imala jako nezahvalan zadatak nakon onakvog prašenja Antona i ekipe Koja je to jako dobro izvukao.

    Sviđa mi se

  2. hVALA. dA, Pa nakon Caneta i Antona, bilo koji bend pod nebeskom kapom ima nezahvalan zadatak, barem u ovoj regiji. A Koja, mislim razvalio je u Varaždinu, to je jedan od “onih” trenutaka što sinu prepričavaš u stilu “e, kada sam ja tamo daleke 2012…”..

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s