Žuti je kriv za sve

Jednom, dok sam još bio mlad, lud (sada sam samo stariji, ne i puno pametniji) zanesen sasvim iracionalnim stvarima, uvjeren u sasvim pogrešne ideje iz kojih je vrištala utopija, naiva i one magareće uši koje me i dan danas krase, jednom sam tako na Borongaju znojnom rukom u džepu hlača od trapera, vrtio nekoliko kovanica čiji zbroj je iznosio 5 kuna.

Mama sinu za sendvič u školi dala.

Stojim tako na borongajskom tramvajskom okretištu, i ne sjećam se sada točno koje doba godine je bilo, vjerojatno jesen, ono što mi zaokuplja pažnju je kiosk s novinama. Na kiosku Sportske novosti, vise onako okačene kao veš što se na štriku suši, sjećam ih se kao da je jučer bilo.

Rijetko sam u životu kupovao novine, nekada davno nisam mogao zbog nedostatka sredstava, a danas iz samopoštovanja, doduše, kupim nekada kada krečimo – dobro dođe.

Vrtim tih pet kuna, ruka je znojna, i razmišljam, želudac ili Prosinečki?

Sa naslovnice Sportskih novosti naslov me zove:

Prosinečki ponovno u reprezentaciji!

Bila je tada aktualna neka svađa Roberta i Ćire nakon svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998-e, da ne ulazim u detalje uglavnom Robi reče da neće igrati dok je Ćiro izbornik.

Normalno, sve nas balave nedojebce je to pogodilo strašno, jer repka, ej repka, repka je svetinja, dragi kamen u kruni časnog naroda Hrvatskog.

I tako, kao i mnogo puta do tada želudac je izvisio u ime višeg cilja, šta je mast, šta su bjelančevine i ugljikohidrati spram mogućeg povratka Roberta Prosinečkog u dres kockasti?

Ništa!

I tako prst sudbine uperi u kiosk. Istresem ja teti one vlažne i tople kovanice među kojima je bilo i onog smeća iz džepa u obliku končića i drugih nakupina tkanine što se u džepovima nađe, a zauzvrat ona meni sa štrika skine sportske koje sam dočekao kao pubertetlija maramice i Vrući kaj.

Otvorim novine, i odmah prelazim na stvar..bzzzzzzz..”bla bla bla druge svjetske vojne igre u Zagrebu, Prosinečki nastupa za reprezentaciju…

Is’ mater” – rekoh sebi u brk, zabijem iz revolta sportske u kantu za smeće i uđem u tramvaj. Sjedim, ljut, namrgođen, tramvaj još ne kreće, malo sam se ohladio, naoko opametio i izađem do kante te iščupam novine nazad.

Is’ mater” – pogledam dlan ono majoneza i kečap sa masnog papira od hamburgera prešlo na novine.

Zabijem ih opet nazad, sada me već ljudi gledaju ispod oka. Krenem prema tramvaju, ovaj zatvori vrata i krene.

Is’ mater.

Zakasnim u školu, ono dupli sat, ne pusti me onaj ćelavi šibenčanin ni na drugi, fino, dva neopravdana.

Odem na klupice među zgradama na Sigečici, sjedim i snimim ide razrednik, skočim sa klupe i bris u jedan od onih oronulih haustora u kojima će nekoliko godina nakon toga Dinu Pokrovca izrešetati.

Čučim kod poštanskih sandučića, kad evo ovoga zamnom u haustor, vidio me.

Šta je Pinteru? Markiraš i još bježiš od mene” – slavodobitno će fizičar.

Gledam ga iz čučećeg položaja, reko, da krenem od Roberta, majoneze ili tramvaja?

Shvatim nema smisla, izađem iz haustora, on zamnom i uputi me kući uz opasku da sutra sa starim posjetim ravnatelja. Dođem doma, stara me gleda, zna, ili mi se sere (ježim se javnih WC-a) ili je neka frka. Vidi da ne idem prema WC-u, dakle frka je.

Krenem ja s pričom:

Robert..majoneza..tramvaj..

Stara digne ruku u znak stop.

Ne zanima me, sa starim to riješi.

Sasluša me stari, slegne s ramenima, ne izgleda mu to baš toliko strašno, doduše prešutio sam čučanje i haustor, sjednemo sutradan u auto i via škola.

Ulazimo kod ravnatelja Bože, kad unutra i pedagoginja sa dokumentacijom u ruci. Mislim u sebi:

P…. vam materina i s naslovima.

Kad je krenulo rešetanje shvatio sam kako je čučanje u haustoru najmanji problem. Gura ona iz hrpe papira starome pod nos kontrolni iz matematike. Prazan papir sa imenom i prezimenom te crvena jedinica, a dolje desno u kutu istom tom crvenom kemijskom nekoliko puta zaokruženo i naznačeno uskličnikom i upitnikom stoji…

I have lost the will to live
Simply nothing more to give
There is nothing more for me
Need the end to set me free.

… i 666 i križ naopako nacrtan.

Što je najbolje, nisam ni volio Metallicu, prijatelj iz klupe jest. I jebiga u onoj brzini čupanja papira iz sredine bilježnice, potpisivanja istog i predavanja ne bi li što prije napustili sat, promakao mi je taj detalj.

Zašto smo to radili? Predavali prazne papire, ne pitajte me. Čudni su putevi lijenosti.

Uglavnom, brižna pedagoginja, aktivna katolkinja, iznese svoju možebitnu projekciju moje obuzetosti Nečastivim, te upozori kako bi bilo dobro reagirati na svaki mogući pokazatelj autodestruktivnosti i labilnosti kod još neformirane mlade osobe poput mene. Spominje ona samoozljeđivanje, alkohol, droge – stari gleda ovog papka od sina pokraj sebe, zna da se jedino slučajno mogu samoozlijediti, šuti, klima glavom, crveni se. Izlazimo napokon van, na parking i u auto. Šutimo do doma, stari misli o praznom kontrolnom i lijenoj bitangi na suvozačkom mjestu koji će mu do tridesete biti na grbi i bez posla, a ja o Prosinečkom i kvalifikacijskim utakmicama protiv Jugoslavije na kojima ga ipak neće biti.

Životni proriteti su zajebana stvar, novinari pičke, vozači tramvaja bešćutni gadovi a Ćiro – on je peder, to je barem svima jasno.


Jedna misao o “Žuti je kriv za sve

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s