Bluz umornog nadri kritičara

Da se razumijemo – nisam ja bogznakakav glazbeni kritičar, ma ne ne ne, čekajte – nisam ja nikakav glazbeni kritičar, sa punom odgovornošću i pri zdravoj pameti tvrdim da sam jebivjetar onaj autohtoni sa viškom vremena i manjkom interesa/talenta za neki konstruktivniji/profitabilniji hobi.

Postoji ona izreka o pisanju kao jedinom poslu kojim se možete baviti a da vas nitko nikada neće pitati ili vam se čuditi zašto to radite a ništa ne zarađujete?

U suštini to je OK, piskaraš, rijetki to čitaju, većinu boli ona stvar (i to je isto OK), “trošiš to jadno vreme” kako kaže ST i život ide, klima ko’ prebijeni pas, ali klima, to je bitno.

Nego, pišem ja eto tako te neke recenzije albuma i koncertne izvještaje, ovi potonji mi osiguravaju džabalesku upade na koncerte od kojih većinu nitko i onako ne  posjećuje, ali dobro, imam neku  osobnu satisfakciju dok dolazim do redara i velim onim dubokim i važnim glasom: “Ja sam na popisu!” i lagano namignem u stilu – it’s ok i’m a limo driver. Album tu i tamo  dobijem kakav original, ali pogađate –  te albume i onako nitko ne kupuje, ali dobro –  ima se Andrija s čim igrati namjesto frizbija. Nekidan mi je baš pas  moj Dudu pojeo Slobodu od Olovnog Plesa, sad mu Andrija baca St!llness.

Imam čak i umjetničko ime, pazite sad: Buntovnik Bez Akorda, ej brate, iako ne zvuči kao da ima, taj alias ima svoju povijest. Kratku, ali povijest.

Zaplet je kao u filmu, recimo onaj film “300“, e sada, ako ste ga gledali onda znate da su svi Spartanci nabildane mrcine u savršenoj fizičkoj spremi, taj postotak se postiže rigoroznom selekcijom i obukom od malih nogu, ali u tom  filmu se pojavljuje  i  jedan  onaj bog da mu dušu prosti od odbačenih Spartanaca – Ephialates, koji uslijed fizičkih  nedostataka nije dostojan mača i štita Spartanskog, iako se trudi jednostavno nije dovoljno dobar i na koncu u  svoj toj  sujeti, ljutnji i razočaranju  on izda Spartance i preda ih  Kserksu.

Vidite, ja sebe vidim kao tog “odbačenog” brata mi po sudbini Ephialatesa. Zašto,  pitate se?

Brat moj svira gitaru, ima bend (o kojem nikada ne pišem iz antinepotističkih pobuda), i tako u samim počecima njegovog sviranja prije nekih desetak (ako ne i više) godina, ja sam uz njega sviruckao pomalo. Uslijed mog fizičkog nedostatka (barem što se sviranja gitare tiče) koji se manifestira u kratkim i debelim prstima  –  u  narodu “ćevapi“, brat je vrlo brzo znanjem i umijećem  umaknuo od mene i mojeg drvljenja po tri akorda i “Aerialsriffu  od SOAD-a, zapravo to i nije bio gitarski riff nego bass dionica koju sam svirao na onoj najdebljoj žici jednim prstom uz puno muke.

Tu ja dolazim na ideju paklenog plana, imao sam prijatelja iz kvarta (danas je jedan od dvojice frontmena Olovnog Plesa), super je svirao gitaru, mislim, danas je svira još bolje, ali u ono vrijeme je bio mali Slash u mojim očima. I tako, žicam ja njega da me nauči svirati gitaru, brat moj nije imao živaca, jer osim  “ćevapa” ni  sluh i osjećaj za ritam mi nisu bili jača strana.

Dođe tako Zoki kod mene, u trošni socijalistički  stan bivše  oficirske sive zgrade, ja izvadim gitaru, pojačalo, trzalicu i čekam. Uzme  on gitaru, kao nešto štima je, zapamtite –  njemu nikada niti jedna  gitara nije naštimana dok je on ne “oplodi” svojim magičnim dodirom.

Gledam ga kao groupie Slasha i čekam “Bratec Martin” ili “Smoke on the water“, znate, onako nešto lagano, neki pamtljivi jednostavni riff, a on pizda talentirana stavi trzalicu u usta i krene fingerpick stilom “Baby i’m gonna leave you” od Zeppelina.

Pogledam ga onako ispod obrve: “Dobro jesi ti normalan, daj nešto lakše.

On me pogleda, nasmije  se šeretski i krene neki kurac od Hendrixa svirati, “Killing floor” ili  nešto u tom stilu. I tako iz dana u dan, tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec, valuta mu je bila: “Samo gledaj, tako se najbolje uči!

Uči se kurac, gledao sam ga i gledao i na koncu nisam ništa naučio, doduše nije naplaćivao svirku u mojoj sobi na mom pojačalu, struji i gitari – Zoki, fala ti na tome.

Nakon tih negativnih iskustava i očajno slabog napretka u sviranju gitare, batalio sam se (razočaran) tog ćorava posla i pogađate?

Odo ja u kritičare, pa da vidimo čija majka “Stairway to heaven” na prvom satu gitare svira?

Grmilo  je i sijevalo tu noć kada sam odlučio otići u kritičare, a ja sam sjedio za tipkovnicom u mraku, samo  na trenutke  bi bljesak munje otkrio moje vampirsko lice željno mlade muzičarske krvi.

Buntovnik Bez Akorda – biti će mi ime, obznanim točno kada sat ponoć otkucao je a sova huknula. Kužite? Kao “buntovnik” – bunim se nešto ove one, serem, napadam, lajem, grizem, a ovo “bez akorda” – otkriva mračnu tajnu “ćevapa” i uha bez sluha.

No dobro, ipak moja plaha  i neosvetoljubiva narav nije mi dala da poput odbačenog Spartanca predam talentiranije od sebe nekom Kserksu, trudim  se afirmativno pisati o mladim glazbenicima, naravno ako to  zaslužuju iz mog subjektivnog kuta gledanja. One za koje  mislim kako i nisu bogznašta, radije zaobiđem  nego pljunem, premda  se ipak katkada i hračak zalomi.

A kada se hračak zalomi, onda krenu objede: “Vidi se da nikada ništa nisi svirao, koji ti  kurac o muzici znaš petparačko piskaralo, nadri novinarčiću polupismeni..itd itd.

Ipak, ne brinu mene takvi, ljuti, ozlajođeni, osvetoljubivi  muzičari povrijeđenog ega, o ne ne i ne gospodo! (držim kažiprst u zraku)

Mene brinu ovi drugi, ovi o kojima dobro pišem, čije albume hvalospjevima obasipam a koncerte nezaboravnima nazivam! To je žgadija, horda bezočnika koja me tapše po ramenima, povlađuje “kako lijepo pišem“, kako ih umalo “na Dostojevskog podsjećam“, o da prijatelji moji, ni pretjerivanje gnusno im nije strano, samo  ako dobro o njima zboriš.

A sa druge strane, friška  figa drugovi moji, čast izuzecima (Stipica i Boki  iz Olovnog Plesa) ova druga   bulumenta ni pivo  da plati, ni da pita “jel ti teško sada tu u KSET-u do iza  ponoći gledati naše laprdanje na  stageu, pa se sutra ranom zorom na posao dizati?

Ne! Ni  da  pita bilo tko, a znaju zvati  “dođi, sviramo u Močvari sutra“. A ja, dal naivan ili lud, vjerojatno i jedno i drugo, trudim se, zapostavljam obiteljske večeri uz TV serije, sa posla odlazim ranije, trošim gorivo, ločem pive na vlastiti račun, gledam te koncerte, pamtim redosljed  pjesama, slažem  rečenice  u glavi i onda dan nakon sa posla kada se vratim, umoran, snen, prljav – pišem o još jednom nezaboravnom nastupu na kojem je opet bilo premalo ljudi.

Za koga ljudi? Za čiju stvar? (opet je kažiprst u zraku)

Zar za ove što “zvijezde” postanu a ti pokisli pas ostaneš? Za one koji će te nakon prve loše kritike “šupkom” prozvati? Zar za ove što o ljubavi, osjećajima, boli pjevaju? Za njih!? A gdje je naša bol?

Gdje su osjećaji nas piskarala? Gdje smo mi u toj priči? Ta tiha masa umornih kroničara? Kada   će netko od vas muzičara reći:

Dosta! Ta i oni su ljudi! Bol tišti i njihove grudi! Kažem dosta i skladam taj blues, blues umornog nadri kritičara, blues u njihovo ime, njima na znamen, diku i čast, njima umjesto – Hvala!

Hoću li doživjeti takvo što?

Sumnjam kolege po uzaludnosti moje, sumnjam, jer to je pokvarena  sorta, lupeži, bitange i skotovi, svaki od njih misli da Strummera ili Dylana je uhvatio za jaja, a jest kurac – jalova je braćo moja kritičarska naša hvala, nije raja luda zna ona da to kurcu ne valja! (šeretsko naslađivačko hihotanje iza ćoška, Ephialates u meni se budi)  

Fin. Konec. The end.


8 misli o “Bluz umornog nadri kritičara

  1. “Dosta! Ta i oni su ljudi! Bol tišti i njihove grudi! Kažem dosta i skladam taj blues, blues umornog nadri kritičara, blues u njihovo ime, njima na znamen, diku i čast, njima umjesto – Hvala!”

    Sviđa mi se

  2. Sredinom lipnja 1962, moj drug i ja mezili smo staru slamu podno loze susjedove bolte.
    Let oblaka iznad grozdova bacalo je sjenke u nepravilnom ritmu ljuljajući mene i druga ko dvi budale ispod drvenog pluga.
    Ulica što se prašinom dimila, slikom je zvuku kulisu dražila.
    Bjehu to mlade žene što u Zagreb krenuše, da pokažu svoja lijepa lica i svoje lijepe duge haljine.
    Djevojke su prolazile zvonko , strugajući po kaldrmi nespretno obuvene štikle, a momci za njima ko naduvene ovce što su guzicama
    jedan drugom brabonjke strugali.
    Jedan brabonjak sa jedne od guzica otpadne, te se dokotrlja ravno meni pod noge.
    Bila je to malešna pikula, svega 10-ak milimetara promjera.
    Moj drug reče :
    “Hajde da izmjerimo obujam brabonjka, kladim se da je manji ali teži od grozda samoga”
    Ja sa dubokom rezervom pristupih procjeni, jer nevalja kada kažeš jedno, a bude sasvim nešto drugo.
    Uzmem brabonjak i stavim ga iznad glave, te škiljeći na jedno oko, kroz nakrivljena usta mudro kažem :
    “Vidiš , ovo što držim je brabonjak , govno iz nekakve vunene guzice, ali,
    iako je malešno i tanašno, kada ga postaviš točno u ravnini između očiju i sunca, taj komadić govneta pokrit će izvor svega živoga;
    pokrit će sunce, ako treba i mjesec i zvijezde svih galaksija, i za tebe u tom trenutku ništa neće postojati,
    nikakav izvor sreće i radosti , niti ćeš znati za dobro što ljude pokreće ,niti ćeš znati za jabuke iz mrežaste vreće,
    sve misli biti će sabite u taj komadić izmeta , i kroz njega ćeš gledati cio svijet što diše, i ti ćeš disati plućima kroz vonj i đubar
    što oplodi taj mali majušni , nikakvi , tanani, skoro pa dragani brabonjak, brabunjčić mali”.
    Nakon ove moje sokratovske opservacije, drug moj, ko iz gričkog topa, ustima svojim pukne :
    “Što nam je činiti ?!”
    A onda drhtavim glasom nastavi :
    “Zar da nam brabonjak sunčan dan pokvari, da mi u duši vruje a srce s njom u paru vari ?”
    Uznemirenog mi brata,druga moga , smirim u tren oka :
    “Stani brate, kao prvo ,ne gledaj kroz njega , odloži taj otrovni brabonjak ispod stjega.”
    Sa smirenom tesarskom strašću, gotovo zapovjedim drugu :
    “Donesi metar, glavicu kupusa, moment-ključ, vinklo i čašu vode”.
    Nakon detaljnih priprema , raspisali smo na jedan žuti papir što nam je dalje činiti.
    A da bi se tehnički poduhvat mogao opravdati i svaki problem matematički riješiti,
    valjalo se i mudrog Pitagore sjetiti, te sad već umornom drugu kažem :
    “Stari Grci i Egipćani , pa i Kinezi stari , svaki problem dijelili su na četiri stvari :
    I. Sve je broj
    II. Svaki broj ima svoj zvuk
    III. Svaki zvuk ne zvuči isto u različitoj nam bratskoj glavi
    IV. Svaki zvuk je oktava od 1,5, a svaki ritam broj 10″
    “Zašto baš 1,5 ?” – prekine me ko riba mrežu , moj mlađi brat.
    A ja značajno kimnem glavom, i štapom po suhoj zemlji, stanem pisati i prašinu šćapom dizati …..( nastavlja se )….. :

    Sviđa mi se

  3. NASTAVAK EVO :……A ja značajno kimnem glavom, i štapom po suhoj zemlji, stanem pisati i prašinu šćapom dizati :
    “Dakle da bi riješili naš brabunjasti problem, valjalo bi prvo razmisliti što taj brabonja predstavlja
    čovjekovoj glavi.
    Jedan = Sunce
    Ako je sunca početak svega, ondak je ono 1. Ono je konstanta, ljudskom oku ono se kreće
    ali to Sunce galaksije nam matične, ono je u sred svega, centar , i jupitera i martin brega.
    Dva = Briga ( Brigtis / Brabotaers / Brabocher / Brabonjak )
    Brabonjak je broj 2. Bez njega svijeta ne bi bilo, ali ako ga diraš i use tovariš,
    tvoje biće postat će jedan veliki brabonjak što sa nekakve vunene guzice visi.
    Čovjek koji brabonjku previše misli dari, on se mršti i srce mu prebrzo stari.
    Tri = Čovjek
    Čovjek je vječiti nemir, on je u trokutu života broj 3.
    Čovjek kopa i kontinuirano traži, kad je smiren on se draži,
    a kad je divlji on pomoć od Sunca traži.
    S=1
    B=2
    Č=3
    Sunce, Čovjek, Brabonjak su proporcionalno-imaginarnom odnosu.
    Dokažimo to jednostavnom računicom.
    Sunce je početak svega, a početak je polovica svega.
    Dakle Sunce je 1/2.
    Isto tako znamo da je sunce ; S=1, a brabonjak ; B=2.
    Ako je brabonjak preblizu čovjeku ; Č>B, tada će sunca biti manje.
    Ako je problem, tojest brabonjak veći tada : B=r2(n) ;
    odnosno 1/2 = 3/B=r2(n). Sve pomnožiti sa (-1) radi negativnog predznaka.
    Dakle , brabonjak što veći je , to i čovjek sa njim raste.
    Naravno ovo je predstavka kada su B i Č statični.
    Što kad se čovjek i brabonjak u kreću u tzv. nepravilnom rombu ?
    Tada valja zapaziti slijedeće :
    Čovjek koji je statičan u odnosu na svog brabonjka, postat će i sam brabonjak B=Č.
    Čovjek koji se kreće prema brabonjku, smanjivat će kut između sunca i oka svoga,
    do te mjere da će nestati sunca , odnosno ; Č>B>S ~ S=0 ~ 0/2=0 ; Č=0
    U tom slučaju čovjek teži nuli, dok ne postane nula.
    Sa druge strane čovjek bez brabonjka je opet nula, jer Č<< ~ B=0 ~ 1/0=0 ; Č=0
    Kao što vidimo čovjek bez brabonjka i briga se osuši ko sa topole stara šiba.
    Dakle ne valja ni puno sunca, a pazi, niti puno Brabura. Jer ondak lako Č bude nula.
    Rješenje je u oktavi kvintnog zvuka, koja kad se razumom i dušom dijeli,
    dobijemo što smo htjeli ; 1,5.
    Uvrstimo 1,5 kao jedinu preostalu nepoznanicu ako znamo da je :

    S=1
    B=2
    Č=3
    n=1,5
    oktava=8
    ———————————

    1/2 = n/3
    1/2 = 1,5/3 *8
    4 = 4

    Zbroj prvih prirodnih brojeva : 1+2+3+4=10
    R=10

    Kao što smo već i rekli :
    I. Sve je broj – i to je ko kiseli kupus u kaci jasno
    II. Svaki broj ima svoj zvuk – vidi JEAN-FRANCOIS MATTEI / Poglavlje : “Zvuk ili Pamuk”
    III. Svaki zvuk ne zvuči isto u različitoj nam bratskoj glavi – vidi “Fonometrijski osvrti ; pjesma osam
    IV. Svaki zvuk je oktava od 1,5, a svaki ritam broj 10 – vidi R=10″

    Zadnja stavka o životu sve nam reče,
    ako želiš da sve lijepo teče
    živi život u dekadi,
    Sa pola briga ( 0,5 )
    i suncem cijelim ( 1 )
    i kad zbroj da dva broja
    to pjesma života tvoga

    Sviđa mi se

  4. Evo baš jučer na SoundGuardianu, napiše mi ispod recenzije Gužve u 16-ercu neki ozlajođeni fan ili član benda, točno ovo:

    Posted by Freebird, dana 07-09-2012 00:42,
    Ti si ****** lega.

    Hm, pretpostavljam da ovih 6 zvijezdica cenzure znače “kurton” jer “kurac, govno, pička” imaju po 5 znakova. I šta reći?

    Trebao sam valjda napisati kako je sasvim prosječan album prosječnog benda nešto najbolje što je punk-rock dao nakon Clashovog “Give Em Enough Rope”?! Da li sam to trebao!!?? Oooooo da, jer tada ni zuc ne bi nitko rekao, šute pičke i hihoću se u svoj brk.

    Sviđa mi se

  5. to su te slatke osiječke šatre ;”kikilega” / “kupuslega” / “footjoblega” ; sve je to od milja ; npr. kada svom pajdi kažeš “Pičko” – raširenih usta od uha do uha. Uostalom, kada malo bolje pogledaš ovaj “tvoj” komentar ” Ti si ***** lega” , i kada zumiraš zvijezdice, prvo ćeš primjetiti a potom otkriti da su zvijezdice ustvari puse ….

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s