Nevjerni Tomo – "Koteški blues"


Tomislav Zorić, alias Nevjerni Tomo, inače poznat i kao šansonjerska polovica dvojca u kariranim košuljama koji predvode bend Olovni Ples, e taj momak, flegmatik, melankolik, samozatajni troubadur snimio je nedavno svoj drugi solo album i nazvao ga „Koteški blues“. Prvi njegov solo uradak „Pogled s drugog brijega“ nisam recenzirao, premda sam ga prežvakao kao John Wayne kutiju duhana i smatram ga izvrsnim albumom koji preporučujem ovim putem iskupljenja – ljudi počujte „Jedra“ od Miroslava Mike Antića ili numeru „Noćas je moja duša“ koja plijeni pažnju, nadražuje osjetila, moždane vijuge uskovitlava  – nećete požaliti tako mi svakog slova ovdje napisanog.
No vratimo se recentnom albumu, „Koteški blues“, čiji naziv seže do Koteza, malog mjesta kod Vrgorca gdje se boemsko/umjetnička banda iz regije ljeti okupljala pod krovom nedavno preminulog Ivice Stankovića kojem je usput budi rečeno ovaj album posvećen, unatoč tome album nije tužan; sjetan – pomalo da, ali tužan ne – odsviran i odpjevan u maniri Nevjernog Tome na način kako samo on zna. A Tomo to zna jako jako dobro, meni osobno ovo što on radi nije iznenađenje, kroz godine poznanstva uvijek me je čudila njegova inertnost, njegova skromnost koja kao da ga je sputavala u namjeri da podijeli svoj talent sa svijetom, zašto?
Ne znam, čudni su putevi boema, pjesnika, troubadura koji se u svojim kariranim košuljama i izlizanim hlačama od samta šuljaju uokolo sa gitarom o ramenu i usnom harmonikom u džepu, pa se ponegdje katkada zaustave, zasviraju koju notu, koji stih – i odu dalje, bez riječi, bez – zdravo. Dobro, nije sad baš to sve tako filmski kako zvuči, ali ima neke romantike, paučine, žutih hartija papira, ima onaj tanki fini sloj prašine na čitavoj ovoj priči, sloj koji čini razliku imeđu “umjetnika” i umjetnika.
Bilo kako bilo, melankonika je najbolje ostaviti da gura po svom osjećaju i nahođenju, u jednom razgovoru od prije nekoliko mjeseci pitao sam ga hoće li na novom albumu biti isključivo instrumentali, s obzirom na prvih nekoliko „teasera“ koji su od početka godine na kapaljku kapljali putem bandcamp stranice – Nevjerni Tomo, slegne ramenima, otpije gutljaj vode i procijedi: „Možda“ te ode u šumu.
Nego, album na koncu sadrži devet numera od kojih su četiri instrumentala koje potpisuje Nevjerni Tomo, uvodna kompozicija „Cvrčak“ je instrumentalna dionica na usnoj harmonici koja je uvod u  instrumental „Koteška večer“, uz prve dvije spomenute, „Koteški blues“ i „Vraćam se kući“ predstavljaju druge dvije instrumentalne kompozicije u kombinaciji akustična gitara/usna harmonika, odlikuje ih specifična atmosfera koja podsjeća na Dylanovu folk eru i tematska povezanost tako da te četiri kompozicije zapravo predstavljaju jednu zaokruženu cjelinu na albumu.
Ostalih pet numera posebno će razveseliti ljubitelje poezije, jer radi se o zaista odličnim interpretacijama stihova pjesnika kao što su Miroslav Mika Antić čija „Uspavanka“ se nalazi kao završna deveta stvar na albumu, ali ja je moram spomenuti kao prvu, mislim šta reći a izbjeći patetiku, suze, balave maramice, ulje na platnu – sliku tužnog pajaca sa uvenulim strukom cvijeća u ruci? Šta reći na sjetnu, elegičnu, šansonjersku interpretaciju ovih fantastičnih Mikinih stihova u režiji Nevjernog Tome? Ništa sem: Bravo!
I svaki put kad budeš 
komadić sebe dao,
ličiće svet na tebe
više nego na druge.“
Osim Antića, od starije garde zastupljeni su još Đuro Sudeta i Gustav Krklec. Poezija Đure Sudete je već gotovo tradicionalno prisutna u gotovo svim projektima u i oko benda Olovni Ples, čak štoviše u ovoj numeri „Na mjesečini“ , Nevjerni Tomo se najviše približava onome što radi sa matičnim bendom, zavodljivi blues riff i teški olovni stihovi Sudete uistinu svrstavaju ovu pjesmu u red nekih od najboljih ostvarenja Olovnog Plesa kao što su „Mrtvo sunce“, „Ludilo“ ili „Noć“.
Gustav Krklec je zastupljen sa dvije pjesme „Srebrna cesta“ i „Put“, prvospomenuta predstavlja laganu snenu akustičnu baladu, dok „Put“ donosi nešto brži ritam i pozadinsku podlogu u vidu električne gitare uz zavodljivi i pamtljivi refren:
O, gdje si, draga?
Noć je pala u me.
Noć beskrajna.
I mrak.
I bol.
I krik!
Uz AntićevuUspavanku“ ovi stihovi Gustava Krkleca zasigurno predstavljaju vrhunac ovog albuma, u kojeg sam se dugo trudio prodrijeti, vođen iskustvom kako najbolji albumi nikada na prvu ne sjedaju u uho nisam se dao smesti, i drago mi je da je tako, „Koteški blues“ je album koji će se još dugo vrtiti u četiri zida sobe moje, dolazi jesen, lišće žuti, ali ne, nije to tuga, to je ciklus, reče davno Preradović: „Stalna na tom svijetu samo mijena jest“,  a ja pročitah negdje u bespućima svemrežja Tominu pripovjetku „Priče iz Koteške šume“:
Ipak , nitko nije čuo tvoje posljednje riječi.
That’s the way it goes – rekao bi Townes Van Zandt.
To je neki sukus svega, epitaf albuma ovog.
I na kraju, neću zaboraviti i skriveni dragulj albuma koji predstavljaju uglazbljeni stihovi Miloša Zubca (Prkos drumski i druge suradnje), mladića iz mog rodnog grada Novog Sada, koji se u ovoj koloni pjesničkih velikana na albumu predstavlja putem stihova u pjesmi  Sigurnost vatre“:
Jedino ovoj vatri što je nosim od rođenja, ne nađoh sigurnost, sagori me cijelog…
To je to braćo i sestre, talent je nešto od čega ne možeš pobjeći ma koliko se katkada čini da Nevjerni Tomo radi baš to, bježi, skriva se, iza gitare, harmonike, mikrofona, karirane košulje, on zapravo igra igru odmetničku, otpadnik, antijunak, Townes van Zandt pod plaštom Bukowskog, i što je najgore – uspijeva mu.
Disclaimer: Zavirite i skinite, besplatno je OVDJE

5 misli o “Nevjerni Tomo – "Koteški blues"

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s