Balkan Inc.

Čitav život, daklem pune 32 (od prije tri dana) godine života ja imam plan, naravno ako izuzmemo one prve godine najranijeg djetinjstva kojeg se gotovo i ne sjećam, imam plan da budem sjena, stavka iza statističke decimale koju i ako zaokružiš ne mijenjaš bitno konačnu vrijednost i zbroj, “ni intelektualac ni umjetnik” – što bi rekao Bukowski. Imam li pravo na to u 21 stoljeću?

Plan koji se nažalost izjalovio, barem za sada. Temeljna postavka tog “paklenog” nacrta bila je jednostavna, baš poput kovanice sa glavom i pismom. Dakle jedna strana života je egzistencija, radim, prodajem svoj rad i primam plaću kojom zadovoljavam osnovne potrebe.

Druga strana je sve ono što me opušta, veseli, ispunjava, sve ono bez čega bi i ovako teško shvatljiva poanta bitka bila nepremostiva prepreka koja bi me odvela u ludilo.

Temeljem tog i takvog plana, nikada u životu nisam težio “uspjehu“, nikada nisam želio da “glava” nadjača “pismo” u ime priznanja od strane okoline, u ime moći, ugleda, časti ili u ime gomilanja materijalnih dobara. Jednostavno – nije mi bitno.

Stoga kada netko prozbori kako moj bijes ima uporište u frustraciji koju nosi osjećaj manje vrijednosti jer nemam vrijedan automobil, bazen ili brodicu – taj me ne poznaje i sudi po sebi ili okolini koja često nameće takav (za moj pojam) nakaradni sustav vrijednosti.

Sve što sam ikada želio je pošteno raditi, taj svoj rad naplatiti a nakon toga – nakon toga sam svoj, knjiga, glazba, obitelj – ne nužno tim poretkom.

Kužite?

Osam/devet sati, pet ili šest dana u tjednu, za neke ovdašnje prilike cca 4000-5000 kn plaću i brate pusti me. Koliko će se netko drugi više potruditi i od života očekivati – nije moja stvar, sve dok taj trud i očekivanja ne krše zakone ili ne ugrožavaju slobodu drugih pojedinaca.

Je li ovo jeftini populizam? Tražim li previše?

Šta je država?

Mislite li da od države tražim da se brine o mojoj egzistenciji?

Onako kako ja sasvim priprosto shvaćam ulogu države, njena glavna uloga u našim životima bi bila ta da svojim građanima omogući uvjete za normalan život i prosperitet. Da uvede red i organiziranost u raspolaganju prirodnim resursima na zemlji koju obuhvaćaju granice države. Da oni manje sretni koji uslijed bolesti, invaliditeta ili sličnih okolnosti imaju temeljem solidarnosti osnovne uvjete za dostojanstven život, isto kao i umirovljenici koji su nekada radili za nas, red je osigurati im dostojanstvenu jesen života, a ne ih gledati kako vire u kontejnere dok u ruci drže metalnu kuku.

Dakle, da bude uzda na glavi hajdučije, pohlepe, gramzivosti svojstvene čovjeku, a ne da potiče ili bude okvir u kojem će se otimačina odvijati, da ne daje legitimitet lopovluku već da ga sputava i osuđuje.

Ako tome nije tako država gubi smisao, postaje ogromni beskorisni aparat koji je sam sebi svrha, i to je tako ne zato jer ja “mrzim Hrvate i Hrvatsku“, što je priznati će te poprilično maloumna primjedba kojom se hohštapler domestikus često koriste kada se ukaže na očajno stanje u Hrvatskoj.

Često se znamo posprdno odnositi prema primjerima apsurdnih sistema u “nekim tamo Bogtepitastanima” dok nam se vlastiti Hajdučijastan smije u lice.

Evo jedan mali ali poražavajući primjer iz života.

Na pitanje upućeno (sada već) bivšem gradonačelniku moga grada o očitom kršenju svih zakonskih odredbi i urbanističkog plana, od strane lokalnog građevinskog poduzetnika, gradonačelnik javno odgovara kako je uputio prijavu nadležnim institucijama ali izvjesno je da prekršitelja, citiram “netko štiti odozgo“.

I tako sada kada “odozgo” pogledate Dugo Selo, ono liči na dječiji pješčanik sa kojeg su djeca usred igre zbog pljuska pobjegla u kuću, ostavivši kantice, lopatice, rupe i napola dovršene kule. A google street view bi vas uvelike podsjetio na zapadno predgrađe Beiruta 1982 godine.

I to je slika nas samih, taj grad je ogledalo ljudi koji žive u njemu, tu nema ni Downing streeta ni State Departmenta ni UDBE, tu vlada naš Balkan inc. mentalitet. Na državnoj razini situacija je slična, samo su brojke veće.

I onda što dodati o državi koja se nije u stanju obračunati sa lokalnim hohštaplerskim šušama? Je li ona slika naroda koji je čini? Da li je moj osjećaj nezaštićenosti od strane sistema kojem je to jedna od svrha – izdaja, mržnja, protunarodno “dejstvovanje“?

Pomažu li ove moje pisanije ili predstavljaju samo lajanje dok karavane prolaze? Ne pitam Vas, nego sebe.

Nekako u sebi se potajno nadam da ne odmažu, a hoće li kome i kako pomoći zaista ne znam. Nama treba revolucija duha, zaboravimo ulicu, jer ako Balkan inc. ne istjeramo iz sebe, ulica će samo promijeniti uloge a radnja filma će i nadalje ostati ista – tragična, prošarana zlokobnim hihotom i naricanjem nemoćnog pojedinca u raljama blockbustera znanog kao “Balkan inc.


2 misli o “Balkan Inc.

  1. dobro pišeš, pitko, čitljivo, samo nastavi tako
    malo sam se navukao na tvoje tekstove, dobro je
    vidiš da ima sljedbenika-ne iz same dosade, već ima tu “štofa…”
    Robi

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s