Samoubica se ubio s leđa (o idealu, rokenrolu i živim mrtvacima)

Dok mi prsti nervozno titraju oko tipkovnice, dvoumim se i propitkujem, zaslužuje li uopće taj čovjek da o njemu napišem jednu riječ, slovo, komentar, a kamoli čitav tekst?

Borisav Đorđević, poznatiji kao Bora Čorba, muzičar, pjesnik, rođen u Čačku 1952 godine, je ovih dana konačno i službeno uz gusle, rakiju i prasetinu dotaknuo dno života. Doduše već dugo je on pri dnu, ali sada je uspio dotaknuti samo dno u selu simptomatičnog imena Ba.

Postao je Bora i službeno četnički vojvoda, dok poput posljednjeg govneta, ofucan, ugojen ali ujedno i nekako ispijen, jadan, u maniri lutke od krvi i mesa, u svom ispranom crnom rokerskom “outfitu” stoji u stavu pozor i polaže zakletvu.

Borisave, zabio si dupe na dno Marijanske brazde.

Na novoj “prestižnoj” tituli, prvi mu je pohitao čestitati izvjesno neizvjesni Mirko Pajčin, poznato nepoznatiji kao Baja Mali Knindža, ono što je Miles Davis crncima istočnog St.Louisa, to je Baja tkz. “krajišnicima” – Srbima sa prostora tkz. Republike Srpske Krajine. Iako je iz sela Gubin, Livno (BiH), ne smeta kad “Krajina” zove.

Izvjesno neizvjesni Baja i samoubojica Bora, su još početkom devedesetih “kliknuli” snimivši onu tragikomičnu “Ćuti Ujko“, jedan od onih uradaka koji kada slušate i gledate Vas bude sram, znate taj osjećaj? Sram vas je, osjećate nelagodu i prebacujete program, premda vas u principu nema zašto i čega biti stid, ne sudjelujete u tom srozavanju.

No dobro, Baja i Borisav su uspjeli i tu nadmašiti sami sebe, doduše izvjesno neizvjesni Knindža čak i ne, jer njemu je to prirodno okruženje, stanište i obrazac ponašanja, ali Bora..Bora..

Gledam tako na Youtube servisu iz 2010 godine video zapis, okolica Brčkog (BiH), šator, alkohol, prasetina i izvjesno neizvjesni Baja na pozornici koji predstavlja svog dragog gosta Borisava i poziva ga da zajedno otpjevaju onu staru “Ćuti Ujko“. Godina je 2010, ako slučajno nisam naglasio.

Gledam to, i mislim si, Borisave pa da si skočio sa jednog od Beogradskih mostova u hladni Dunav, i da si to snimio, sa manje zgražavanja bi ja to gledao nego što gledam kako se godinama raspadaš poput mrče.

Nema čitavo ovo moje skanjivanje veze sa nacionalnim predznacima, to što sam Hrvat dok Bora igra svoju ulogu velikosrbina/četnika ili koga već, ni najmanje ne utiče na moj sud i osjećaj sažaljenja nad likom koji se naočigled samoubija na najokrutniji, nabolniji i najdugotrajniji način.

Gledam ovu priču kroz prizmu suvremene pop/rock kulture, kako netko iz izlizanih traperica i “rokenrola za kućni savet” uspije iskočiti i upasti pravo pod šator ispod kojeg palanka diše punim plućima, ispod kojeg se odvija sve ono što smatramo da je sušta suprotnost majicama od Stonesa, stihovima Patti Smith, pločama od Floyda i boemsko/pjesničkom poimanju života?

Pitam se kako netko u rasponu od samo 6-7 godina uspije sa Arsenom otpjevati prekrasnu “Takvim sjajem može sjati“, sa onim šeširom lutalice, boema, pjesnika, stanovnika Svijeta na glavi, i potom ulaziti u krajnje degutantne kolaboracije sa pro-fašističkim talogom sa dna balkanske septičke jame, koje vihor rata samo može dignuti na površinu?

Kada se nedavno po tko zna koji puta potegnula priča o koncertu Riblje Čorbe u Zagrebu, znao sam kako se ipak radi o još jednoj medijskoj podvali i Borinoj provokaciji, koja vlasnicima regionalnih portala služi kao odličan mamac za masu nedojebaca, nacionalista, psihopata koji bjesomučno klikaju i vode besmislene rasprave koje na koncu uvijek, ali baš uvijek završe u jamama i grobovima, te nas podsjete kako rat i mržnja na Balkanu nikada ne prestaju, samo mijenjaju agregatna stanja.

Jedini moj komentar na tu čitavu poplavu kolumnističkih osvrta o dolasku ili nedolasku Čorbe u Hrvatsku, je bio taj, da na  koncert ne bi otišao čisto iz poštovanja prema čovjeku koji je 1979 godine snimio album “Kost u grlu“, taj čovjek više nije živ, a bio je “cool” tip, sada je samo mrča, lešina, oronula prispodoba kojoj je svaki novi dan novi promašaj u nizu.

Kada sada u konačnici pogledam ekran i vidim da sam ipak napisao čitav tekst, znam da je on produkt razočaranja, ne u pokojnika koji još daje znakove života, nego u činjenicu da su ideali krhka i prevrtljiva kategorija, kako reče jednom ovaj mrtvi pjesnik “za ideale ginu budale” – možda je i u pravu, samo u nekoj vlastitoj romantičarskoj naivnoj viziji i poimanju života, biti mrtva budala u majici Zeppelina mi je svakako prihvatljivije od živog mrtvaca u četničkoj odori koji uz prase, gusle i rakiju druguje sa gorštacima kojima je “nož, žica, Srebrenica” krajnji domet pjesničke stilske figure i kreacije.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s