Pope moj

Bio je pizda, a sada je pop. Koja je bitna razlika između ta dva subjekta barem kada je u pitanju junak naše priče?

Nikakva.

Biti će da ga mantije, svijeće, ikone i skrušeni podanički stav pred razapetim Kristom čine nakićenom pizdom od popa – da, tako nekako, nakićeni pizdin pop.

Moj drugar, pop pizda, sin je jednog od onih skotova koje je ludilo zadnjega rata lansiralo među “elitu” kada su u pitanju kočoperenja i izljevi primitivnih nacionalističkih strasti. Samo nekoliko mjeseci ranije bio je nenametljivi, limitirani, blijedo sivi činovnički kotačić u birokratskom sistemu, sa dvoje maloljetne djece i ženom domaćicom, masne ispucanih vrhova kose vezane u rep i rijetkim trenucima opuštanja uz “Bolji život” koji je više bio pojam čežnje i žudnje nego TV serija.

Kada takvome date pušku, to ne može biti film o junaštvu, čojstvu, časti i dobru koje pobjeđuje zlo, o ljubavi koja satire nemilosrdno poput malja i pobjeđuje- zloću.

Pop pizda je bio važan tih dana kada je njegov tata dobio pušku kao dobrovoljac, od jednom se mrzovoljna, namrgođena prikaza koja u potkušulji masnom krpom rastjeruje muhe zunzare od lonca graha na šporetu ljetne kuhinje, pretvorila u Wyatta Earpa koji vedrog čela sa Zastava automatom o ramenu hrabro gazi ulicama pitomog Bačkog sela. Ni milicajac ni vojnik.

Babe navlače zavjese na pendžere, psi laju, a domaćice se naviruju i uzdasima ispraćaju novopečenog palanačkog šerifa čije Top Gun sunčane naočale i SMB košulja podvrnutih rukava ne ostavljaju puno prostora za napredak – on je san svake konobarice, savršenstvo bez mane. Zdravko Čolić sa automatskom puškom.

A njegov mali debeli sin je moj školski kolega Srbin, a ja sam Hrvat. Bili smo u sukobu interesa.

Njega je zanimalo zašto sam ja na njegovoj zemlji, a mene je zanimalo kolike je džepove njegov đed iz Like na hlačama imao kada je toliko zemlje u njima donio.

Nikako se nismo mogli usuglasiti oko ta dva pitanja, tog gordijskog čvora naše male seoske zajednice u kojoj se nakon četrdeset godina suživota pojavila izrazita želja kod pojedinaca da sa komšijama rasprave ko’ je čiju zemlju posijao, papriku sadio i na tuđem “vetru” veš sušio.

Pop pizda je bio u blagoj prednosti jer je njegov ćale imao pušku, a moj lanac od bicikla i sjekiru, zbog lanca je već bio u zatvoru u to vrijeme a sjekira koja je stajala iza vrata spavaće sobe je više sekirala moju majku nego eventualne napadače/zastrašivače koji su se svakodnevno najavljivali a samo jednom došli i otišli, starog nije bilo.

Sve do te posjete, nisam pretjerano doživljavao prijetnje zdepastog debelog budućeg mantijaša koji se baš na mene zakačio kao uš na robijaša.

Odnet će vas iz kuće u vrećama, vi ste Ustaše.” – sad vidim da mu je falilo samo ono “Amin” na zapjenjenim ustima podno zajapurenih rumenih obraza.

Ne znam sada točno zašto mi se baš ovaj citat urezao u sjećanje, možda zbog vreća, nisam tada baš bio upoznat sa forenzičarsko/mrtvozorničkim metodama prilikom raščišćavanja mjesta egzekucije. I tako stojimo na tom nogometnom igralištu FK Sloge (koje li ironije), nema lopte, galame, svađe oko toga vrijedi li gol ako ga zabije leteći golman sa svoje polovice. Ne pričamo o Bruce Lee-u koji šurikene u letu prstima poput leptira hvata, a nun-chakama ne ubija, samo neutralizira muhe skinuvši im krila.

Ima u svemu tome neke simbolike, na terenu Sloge budući pop nesuđenom separatisti proriče zlu kob. I bi tako, samo smo mi nosili vreće a ne one nas na sreću, a pop pizda sudbinskim poslanjem kako vidim nove bitke bije, na Kosovu, kako i priliči da se zatvori krug baš tamo gdje je i počeo u ono doba dok su se bubamare još kotrljale zelenom travom a mi držali stranu crnom ili bijelom nindži, koji je jači izrazito važno bilo je tad.

Dobro, nije ovo baš “krug” onaj veliki što poslijednju krvavu priču na Gazimestan poput bumeranga vraća, ovaj moj je samo jedan u nizu malih kružića koji tvore taj mozaik života i sudbina ironijom prožetih, ne bih da se naslađujem, samo primjećujem pope moj.


2 misli o “Pope moj

  1. Popovi su imali zadaću potjerati Hrvate, ako treba i malo većom silom, a ne samo prijetnjama. SPC i nije vjerska institucija, već klasična fašistička politička organizacija. Lijep dan ti želim iz vjetrovitoga Zemuna.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s