Soundgarden – "King Animal"


Ako ste bili tinejdžer/školarac poput mene tokom prve polovice devedesetih godina prošloga stoljeća i svjedočili albumima „Badmotorfinger  i „Superunknown“ od Soundgardena, „Dirt“ od Alice in Chains, „Nevermind“ od Nirvane, „Ten“ od Pearl Jama, tada vam ne treba puno objašnjavati zašto vam je srce zaigralo kao u malog djeteta kada ste čuli da Soundgarden radi na novom albumu nakon gotovo četrnaest godina pauze i albuma „Down on the Upside“ iz 1996 godine. Naravno, objektivnost recenzije novog albuma Soundgardena nazvanog „King Animal“ koji je ove 2012 godine ugledao svjetlo dana  je krajnje upitna ako u obzir uzmemo sav osjećaj nostalgije koje u meni izaziva sam spomen gore navedenih bendova i albuma. Nostalgija je pomiješana sa strahom od ispijenih, nemaštovitih pedesetogodišnjaka  koji nisu nimalo nalik mladim bitnicima, jablanovima u kariranim košuljama, masne kose i traper hlača odrezanih u visini koljena. I nije problem što oni više nisu i ne mogu fizički biti ono što su bili početkom devedesetih, problem nastaje kada tu činjenicu zanemare i pokušavaju vratiti se u prošlost. To je zapravo ključno pitanje kada pričama o novom albumu Soundgardena. 
Jesu li se pokušali vratiti jašući na valu stare slave ili zaista imaju nešto novo za reći?
Koliko je baruta ostalo u Benu Shepherdu, masnih rifova u Kim Thayilu, ritma u Matt Cameronu i onoga čega sam se najviše pribojavao, koliko je žestine ostalo u Chrisu „timbaland“ Cornellu?
E sada…
King Animal“, šesti album Soungardena otvara single „Been Away too Long“, više nego znakovit naslov otvarajuće pjesme, i rekli bi Zagorci „odma’ drito v glavu“, Matt bubnja poput topota krda divljih konja, Thayil isporučuje riff masniji od pljeskavice „Kod Srbina“, od Shepherdovog bassa vam se tresu prozori na kući a Cornell se iz petnih žila napreže i daje sve od sebe, svom žestinom pokazuje da je i dalje jedan od ponajboljih vokala u rokenrolu, bez obzira na salto mortalezvani „suradnja sa Timbalandom“. Ovo je rokenrol! Ova pjesma sadrži sve ono što rokenrol znači, predstavlja, može!
Iako je pogubno album suditi po pjesmi koja ga otvara, nekakav spokoj se uvukao u mene, nisu mi odgovorili na pitanje imaju li šta novo za reći, ali su svakako dali do znanja da su njuške koje mogu, žele i znaju prašiti žestoki hard/rock na najvišoj razini. Kada čujem ritam sekciju u pjesmi „By crooked steps“, jednostavno me prođu trnci, kao nekada davno dok sam vjerovao u naciju, domovinu i dok su me prolazili trnci na taktove „Lijepenaše“, tako sada proživljavam ovu distorziranu grmljavinu matematički preciznu koju isporučuju Shepherd i Cameron, a iznad te tutnjave se izdiže Cornell rastežući vokal do krajnjih granica mogućnosti.
Prvi snažniji povratak u prošlost, prvi Madeleine kolačić je uvod u pjesmu „Bones of birds“, iz nekog razloga snažno me podsjetila na Pearl Jam/Alice in Chains, prvospomenuti prisustvuju u muzičkom smislu dok  mi se potonji javljaju u obliku pokojnog  Layne Staleya, na neki način ovu pjesmu gledam kao posvetu devedesetima, kao „Rooster ovog albuma. I osjećaj je pravi, dobar, snažan. 
Nadalje  Black Saturday“ i „Halfway there“ uz spomenutu „Bones of birds“ predstavljaju mirne luke albuma, uz akustičarsku podlogu ponajprije se oslanjaju na vokalne bravuroze Cornella, meni osobno više odgovara raspojasani rokenrol kao u „Attrition“, ali na neki način spuštanje noge sa gasa daje balans, glavu i rep ovome izdanju. Čini jednu stvar, a to je ta da ovaj album možemo nazvati punokrvnom rokenrol albumčinom kojem je teško naći manu, realno, ma koliko se trudili šta možete zamjeriti Soundgardenu po pitanju ovog albuma? Osobno ja, ništa.
Višnja na vrhu ove slastice za muzičke sladokusce je završna pjesma na albumu, po meni prvi kandidat za legitimni hit single albuma –  Rowing“, smooth bluesy ritam, zarazna melodija, refren koji uđe u uho i ne izlazi satima, pjesma koja u svojih pet minuta trajanja prođe put od laganog uvoda, električne ekstaze između treće i četvrte minute, te završnog laganog, zavodljivog, zaraznog izvoda. Što čovjek može poželjeti više u pedesetak minuta i trinaest novih pjesama velikog Soundgardena?
Ništa. Baš ništa. Ovo je odličan album koji na ono kretensko pitanje: „Je li rokenrol mrtav?“, odgovara sa glasnim i jasnim: NE! Rokenrol nije mrtav i nikada nije ni bio mrtav, njega samo treba znati svirati, vrlo jednostavno to zvuči ali upravo jednostavno i jest, „King Animal“ je pravi primjer za takvo što. Tko zna taj zna.
Sapienti sat.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s