The Ant – LP (Love&Pain)


Kada sam uzeo u ruke ovo izdanje na kojem velikim crnim slovima piše THE ANT a ispod sitno, gotovo neprimjetno LP {Love&Pain}, nisam mogao apsolutno ništa dokučiti o tome tko je, što je i zašto je – The Ant. Unutrašnjost omota sadrži tekstove pjesama na engleskom jeziku, i tek tamo u “pozdravima i zahvalama” mogu se pročitati neka imena koja daju naslutiti kako se radi o domaćem izvođaču u “jezičnom” egzilu. Nadimak producenta – Vava, upućuje na grad Rijeku, kroz lik i djelo Vlade Simchica, gitariste, producenta, najpoznatijeg po sudjelovanju u radu benda Laufer kroz njihovo najpotentnije razdoblje 93′ – 96′ – godine.
Google nije bio pretjerano darežljiv prilikom pokušaja da saznam više o The Antu, ipak, nekako sam uspio doći do barem osnovnih informacija. Daklem, iza pseudonima The Ant, krije se singer/songwriter Anthony Kukuljan iz Rijeke, prvi bendovski muzički koraci vezani su za 1993 godinu i bend “PAX“, a svakako valja dodati kako je dvije godine kasnije Anthony bio pozvan da se pridruži tada jako popularnom bendu En Face koji je na krilima albuma “S dlana Boga pala si” proživljavao svoje najbolje dane. No međutim, kako kaže sam Anthony, sudbina je umiješala prste i život ga je odveo u sasvim drugom smjeru, daleko od glazbe.
I tako, nakon petnaestak godina apstinencije (barem kada je ozbiljnije bavljenje glazbom u pitanju) Anthony Kukuljan se vraća među žive, i to svojim prvim dugosvirajućim izdanjem naziva “LP {Love&Pain}“. Album je u cijelosti snimljen na Tascam 8-kanalnom porta studiju i sadrži 11 glazbenih brojeva, sve pjesme je napisao, odsvirao i otpjevao Anthony uz instrumentalnu ispomoć na pojedinim  stvarima. Pa se tako Maja Valjak na violini pojavljuje u numeri  The end“, Vedran  Križan na  harmonici i pianu u pjesmama  River” i “For us“, te producent albuma Vava sa slide gitarom na “Funeral“, “River” i “We said everything“.
Muzički, Anthony pripada indie/folk usmjerenju, sa ponešto “dark” utjecaja i mračnijim, rekao bih na momente  depresivnijim ugođajem i  liričkom tematikom koja se bavi nutarnjim dvojbama, lomovima, ljubavi i boli kao glavnim motivom. Skladba “River  je prvi  najavni  single albuma, koji se probio čak do  britanskog časopisa NME. Harmonika daje izrazito specifičan ugođaj usamljenosti, otuđenosti pojedinca u suvremenom društvu, želje za bijegom, muzički i lirički dosta podsjeća soundtrack “Into the wildEddia Veddera. Ne  bez razloga, ova pjesma predstavlja  vrhunac albuma jer u ostalih osam  (plus uvodni instrumental  Pray” i poluminutnu “I feel alone“)  pjesama, Anthony ne uspijeva ostati na istoj razini, odnosno ne uspijeva stvoriti sličnu atmosferu na dovoljno uvjerljiv način.
Naravno, riječ je o mom osobnom i subjektivnom poimanju ovog albuma, koji na trenutke debelo zadire u monotoniju i jednoličnost, pa da ne kažem banalnost ponajprije u liričkom smislu, naime nekako sam dojma da lirika ne ide u korak sa instrumentalnim dijelom albuma koji je zaista dobro odrađen. Koliko zapravo ljubav, bol, oblaci, oluje, duge, rastanci i metafore vezane uz te pojmove mogu  biti nešto što će privući pažnju i zaokupiti slušatelja ako u obzir  uzmemo tscunami sličnih “mladih” Werthera sa gitarom?
Doduše stvari poput “Emily” i “John&Paul” će svojom Scott H. Biramovskom žestinom donekle razbiti jednoličnost, ali ipak za moj ukus izuzev solidnih “For us” i  Funeral“, album se gubi u bezličnosti “Lovemore“, “We said everything“, “Sail away“, “The end” i ostavlja dojam nedorečenosti. Jednostavno nešto fali. Premalo je toga dobroga da bi ovaj album ocijenio kao izrazito uspješan debi, ali  ne bi  se usudio niti otpisati Anthonya jer na trenutke zaista pokazuje da može uhvatiti “nit“. Iskreno, ne znam puca li momak na strano tržište i je li mu pohvala NME-a dala daljnji motiv u tom smjeru, ali ja bi ga volio čuti na Hrvatskom jeziku, bojim se da će se na ovakav način vani utopiti u moru sličnih  a na domaćem terenu neće biti prepoznat kao nešto naše  i autentično.

Istinaibog da je domaći teren ionako bez uha i sluha, ali vrijedi pokušati barem zbog ono malo ljudi sa sluhom, a ne biti još jedan u nizu ala Bebe na Vole – ” da je Amerikanac bio bi…” – i ostati vječiti zarobljenik (navodno) nezaslužene anonimnosti i marginalnosti.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s