Plićak

Nacionalizam je plićak. Duhovni, misaoni, emocionalni plićak. Ne govorim ovom prilikom o onom stalnom i trajnom obliku nacionalizma radikalne manjine koju ćete naći gotovo u svakom nacionalnom korpusu. Nemam namjeru baviti se minusom mozga u članstvu HČSP-a i sličnih fašističkih tvorbi. Govorim o plitkom, površnom, folklornom nacionalizmu većine, čiju erupciju je moguće primjetiti i osjetiti prilikom velikih sportskih uspjeha ili prilikom najsvježijeg primjera oslobađanja generala Gotovine i onog ipak malo manje vrijednog (premda to nitko neće glasno reći i priznati) generala Markača.

Prije svega, da se razumijemo, osobno podržavam odluku suda. Smatram je pravednom i to prvenstveno u smislu činjenice da je ona kao takva bila neophodna. Bez obzira što je za jednu stranu izrazito bolna, dugoročno će imati bolji učinak. Rekoh već, poput Voltaren čepića, sama primjena donosi određenu nelagodu ali kasnije nastupa željeno olakšanje. Svako izjednačavanje krivnje kratkoročno bi prividno smirilo strasti ali bi isto tako stvorilo plodno tlo za neke buduće obračune i razračunavanja. Barem ja tako razmišljam i osjećam, da ne kažem – ćutim. Jednostavno, Srbi će morati prihvatiti konzekvence loših odluka vlastite političke i akademske elite osamdesetih/devedesetih. I tu za mene priča završava kada je u pitanju Srbija.

Nacionalistički plićak većine, je nešto na čemu mi moramo poraditi u vlastitom dvorištu. Moraju i Srbi, ali to ostavimo njima. Ono što mene više brine od citata Jovana Dučića koje diljem svemrežja siju polupismeni zadojeni nacionalisti “s onu stranu“, je ono što se događa s ove naše strane a čije posljedice trpimo svi. Sveopća ne educiranost i nepoznavanje osnovnih činjenica iz bliže nam povijesti a o onoj prije sedamdesetak godina (i više) da i ne govorimo. U tom svijetlu, naveo bi jedan mali primjer iz života. Primjer koji ne moramo uzeti kao pravilo, premda za moj pojam on dosta govori o mutnom plićaku neznanja, dezinformiranosti i nezainteresiranosti u kojem velika tiha većina gaca u hlačama podvrnutim do koljena.

Tog sudbonosnog jutra, 16.11.2012 godine, poznanica, inače poprilično nezainteresirana za većinu zbivanja van magičnog trokuta 24 Sata – Facebook – RTL, između silnih izraza oduševljenja, euforije koja graniči sa histerijom, na svom jedinom, milom i dragom Facebook profilu, uz 56 budnica iz 91′ godine, stavlja i pjesmu “Gospodine generale” od V.K. Zeca plus dodatak citata prve strofe i dva srčeka namjesto apostrofa. E sada, kako ne bi ispalo da ja čitavu svoju priču o plićaku temeljim na ovoj tragikomičnoj situaciji, napominjem kako je ona samo simbolični izraz sveopće površnosti i tragičnog nepoznavanja osnovnih elementarnih činjenica na kojima histerična većina bazira svoj nacionalni zanos. Tu naravno valja dodati i nesuvislo kombiniranje vukovarske tragične obljetnice i lika Ante Gotovine. Vjerujem da bi mnogi “plićaši” bili strašno razočarani spoznajom o mirnoj reintegraciji. Bez obzira na prizvuk nevjerojatnosti u mojim tvrdnjama, ja u njih duboko vjerujem i svakodnevni kontakt sa sličnim oblicima dezinformiranosti kod pojedinaca mi daje pravo za to.

U takvoj klimi “globalnog zatupljenja” iole elokventniji i snalažljiviji demagog, lako dolazi do izražaja, pozicije moći i odlučivanja u ime svih nas. Ivo Sanader je živi primjer jednog takvog.

Znate kako sam se ja osobno osjećao prilikom izricanja oslobađajuće presude? Mislim, kada je već svaka kučka, kurva, kriminalac i lopov u ovoj zemlji osjetio potrebu da prozbori koju o svojim suzama u tim prijepodnevnim satima 16.11.2012, mogu valjda i ja?

Pao mi je kamen sa srca i knedla je kliznula niz grlo. Ništa spektakularno, tek emotivno i osobno, zbog svega onoga što se događalo od prvog spavanja na podu, od prve psovke ustaške majke, od prvog trenutka tamo krajem devedesete godine kada je ludilo upalo u moj mikrokozmos. Ta knedla i taj kamen su bili početak i kraj svega onoga što sam rekao, napisao, osjećao po pitanju presude. Sve do sada, i pisanja ovog teksta. Iskreno, bilo me je sram i osjećao sam da ne pripadam histeriji plićaka koja je uslijedila danima nakon toga, da ne pripadam masi trodnevnog pira za vrijeme kojeg turbofolk, kurvaluk, lopovluk, materijalizam bivaju zamijenjeni prividnim zajedništvom i ponosom.

Kvarna politička nomenklatura i kvarna crkvena bulumenta, koriste ovakve prilike zarad vlastitih interesa i nastavka jahanja ovog naroda koji opijen nacionalnim zanosom teže dolazi svijesti. A zdrava društvena svijest je ono što ovom narodu nasušno treba, jer dvadeset godina zanosa (prečesto) bez pokrića nas je dovelo u podanički položaj robovanja mitovima i demagogijama. Gotovo nepopravljiva šteta je učinjena, ljudi su dezorijentirani, izgubljeni, izmanipulirani i iznad svega dobroga, iznad žrtve i zdravog patriotizma se nadvila sjena sumnje, razočaranja, očajanja.

Meni je žao što je tome tako, ali u ime zdravog razuma koji si utvaram da baštinim, ne mogu sebi dopustiti da gacam gologuz i bosonog po plićaku, hineći da ronim dubinama spokojnog modrog plavetnila.


Jedna misao o “Plićak

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s