Kojoti

Prvi koncert kojem je moja cinična, zajedljiva, sitna duša bila svjedokom, je onaj grupe Majke iz (vjerojatno) 99/00 godine u Boćarskom domu. Koliko se sjećam dani piva su bili povod koncertu, a ako se ne varam, prije Majki je nastupila Daleka obalaali njih sam preskočio. Doduše ne namjerno, premda ne žalim, nisu mi nikada sjedali. Zbog neke frke oko karata upao sam taman na “Fantastičnu vatru” i ostao onako:

Vau, ja sam na koncertu, Bare je živ, od krvi i mesa, nije mit.” – ovo sada zvuči i izgleda smiješno, ali tada i nije bilo, toliko se priča raspredalo o Majkamada je doista u očima klinaca Bare bio mit. Čak i nije bila neka pretjerana gužva, tako da sam sa pristojne udaljenosti gledao Bareta kako se izvija, kleči i izvodi svoj dobro poznati performans.

Taj nastup Majki bilježim kao svoje koncertno krštenje, prvu pričest, krizmu il’ koji već rokenrol sakramenat. U godinama prije te sudbonosne 99′-e, lunjao sam oko Dugog Sela po svirkama i gledao tada aktivni bend Izvan zakona, pa dugoselske punkere Dangube koje je naslijedio psycho/punk/rokabilly bend The Buzzers, pa kratkotrajnu rokenrol formaciju Glomazni otpad koje se osim osnivača još jedino valjda ja sjećam, ali sve su to bile svirke u kojima se više bend veselio ljudima, nego ljudi bendu.

Majke su tada bile drugi svijet.

Prije nego pređem na glavni razlog i motiv za pisanje ovog teksta, čisto radi faktografije i čupanja iz ralja zaborava napisati ću par crtica o gore navedenim “lokalcima“. Iz moje osobne perspektive, u prijevodu iz perspektive prištavog balavca u majici od Body Counta to je izgledalo otprilike ovako:

Izvan zakona, tja, rokenrol u svom doslovnom i najpovršnijem obliku. Sjećam se obrada, odnosno sviranja poznatih rokenrol standarda tipa “Sweet home Alabama” od L.Skynarda. Imali su oni tada i neku kazetu, album, svoje stvari, bilo je to kao nešto ozbiljno premda kratkog daha. Meni osobno ta southern/hard/hair rock šema nije bila posebno zanimljiva već nekih 3-4 godine od izlaska iz 8d razreda. Premda i njihove svirke su bile puno bolja opcija od Danijele Martinović ili Colonie u nekoj od izbi koje su se diskotekama (samo bog zna zašto, valjda zbog kugle) zvale.

Dangube su svirale punk, ili su barem mislili da sviraju punk. Njihove svirke sam gledao uglavnom u sobi za probe koja se nalazila u kući gdje smo tada neko vrijeme zajedno otkidali sitne sate od sna vikendima. “Barica je punkerica” ostaje klasik za sva vremena. Uglavnom, bilo je tu puno buke, želje, strasti, zakovica, rakije, prišivaka The Clash, anarhije u UK i slično, premda nikada u toj mjeri zanimljivo da bi me u potpunosti privuklo.

Nešto kasnije iz tih Danguba će nastati The Buzzers, kako rekoh psycho/billy furka u stilu The Crampsa. Znali su između svojih stvari katkada prašiti The ClashI fought the law“, “White riot“, i volio sam to. Mor Krom Kinski, idejni začetnik onoga što danas poznajemo kao Olovni ples, gurao je glavni dio priče oko Dangubai The Buzzersa.

Glomazni otpad je mit. Još danas se lome koplja je li taj bend postojao ili ne. Bila je naime jedna metalna tabla u blizini kuće gdje su Dangube imale probe/svirke, između tragova korozije nazirao se natpis „Glomazni otpad“. Nevjerni Tomo, kojeg danas poznajemo kao frontmenskog sudruga Mor Kromu u Olovnom plesu, je stalno bio tu negdje, svirao, pjevao ali nikada službeno u nekom bendu. Ipak, mit koji kruži govori da je u jednom trenutku oformio famozni Glomazni otpad, čiji krah je (navodno) došao (između ostalog) nakon što sam ja basisiti benda rekao, citiram:

Kaže Zoki, da ne znaš svirati bas“ – nisam lagao, ali ljudi praštaju sve osim iskrenosti kaže Matoš, tako da…

No na stranu sve to, htjedoh reći kako su svirke gore navedenih bendova bile daleko od pravih koncertnih iskustava, ne isključivo jer su oni bili loši, naprotiv i ja sam bio mulac, zadrti, cinični, zajedljivi. Glomazni otpad svira „Sweet child of mine“ i preskoči solažu. Znao sam srati tada. Šupak. Niste trebali ni svirati. to mi je najbolji dio i tako.

Nego jednoga dana, proširi se selendrom dugoselskom glas kako Kojoti sviraju u izvjesnoj rupi, poznatojoj po nazivu MB (tek sada povezujem to ime sa Martin Breg – lokacijom gdje se nalazio taj objekt). Nakon prvotnog posprdnog odmahivanja rukom i neizbježnog „daj ne seri“, malo po malo, pojave se plakati, stvarno – Kojoti u MB-u. Probajte zamisliti plakate „Overflow u Macoli“, e u toj mjeri je ovo tada bilo nezamislivo.

Kojoti su bend koji više poštujem danas nego tada u to vrijeme. Ako se sjećate spota „Čudna šuma“ u produkciji Božesačuvaj ekipe, u tom videu možete vidjeti manje više sve predstavnike tadašnje scene, isto je i sa spotom za „Poštar lakog sna“ od Pipsa. Bila je tu i nagrada Crni mačak, i festival Fiju briju i ma koliko smo srali, bilo je nešto, bilo je znoja, suza, krvi.

E, u toj ekipi, Kojote sam percipirao kao uljeze, folere, šulere i slično. Danas mogu samo parafrizirati poznati ZG grafit: „Kojoti vrati te se, Vatra nas jebe“. Osim što sam Kojote smatrao šulerima, i osim činjenice da im je frontmen Alen Marin tada bio u ljubavnom odnosu sa Severinom, činjenica da je mladež SDP-a organizator koncerta je bila samo još jedna u nizu okolnosti koje su moj cinizam i zajedljivost do krajnjih granica uzdizale.

Nikada nisam, a ni danas ne gutam spregu rokenrola i politike, to je protuprirodni blud. Rokenrol je sloboda, vjetar u kosi, srednjak u zraku i sva ta patetična sranja, rokenrol je anarhija a ne partija. Ali, upad je bio besplatan i ipak nisam odolio iskušenju da vidim uživo likove koji su poznavali Majke.


Bilo nas je 11 te večeri u MB-u. Sa Kojotima skupa. Tri prijatelja i ja, tri po partijskoj dužnosti organizatora iz redova mladeži SDP-a i četiri lika iz Kojota. Ah, kako sam se sladostrasno naslađivao fijasku i sve u sebi zbijao posprdne pošalice. I ništa, postavili oni bubnjeve, iznjeli ostale instrumente, jedan od frendova čitavo vrijeme me gurka i pita „koji od njih kara Severinu“, on je naime samo zbog toga došao, da bude što bliže njoj.Da osjeti p… vonj.

Izvadili oni čak i setlistu rukom pisanu, okačili na drvenu konstrukciju separea i krene koncert.

I tada sam shvatio da sam šupak. Koji nastup. Kada odbiješ ova tri SDP-ovca koji su se bojali da netko ne razbije čašu i samo o tome vodili brigu, te ovog frenda koji je čitavo vrijeme šnjofao oko Marina. Samo nas trojica smo u principu slušali Kojote, i klimali tikvama. Nije to bio koncert, to su bili Kojoti u dnevnoj sobi. A oni, to nikada neću zaboraviti, ide „Razuzdan i lud“ a Alen se penje po drvenim svodovima separea, vješa se o konstrukciju rasvjete, skače. Sat i pol privatnog rokenrola.

Ubrzo nakon toga, Kojoti su se raspali a ja sam otišao na svoj prvi koncert grupe Majke u Boćarski dom. Šteta za Kojote. Još neko vrijeme se prostorijom za gubljenje vremena i svirke vucao papir rukom pisan, setlista Kojota te večeri. Netko ju je „ukrao“ i dugo smo se sprdali kako je treba sačuvati jer jednom, možda, vrijediti će puno. Koliko znam, nije sačuvana. Ali ostala je lijepa uspomena, unatoč svemu, i politici, i nezainteresiranim ljudima, Kojoti su prvi veliki bend na čijem koncertu (ni)sam bio. Ironično, ta situacija obilježila im je čitavu karijeru, uvijek su naime bili tu negdje ali nikada nisu zajahali zmaja na način kako su mogli.


8 misli o “Kojoti

  1. „Kaže Zoki, da ne znaš svirati bas“ – Bože, pa Zoki je rekao to i meni.

    Ooo svijete kiseli, natopila ti se duša rasola mojeg …

    Sviđa mi se

  2. Vinilne ceste.
    PART ONE

    Zar nije tu neprikosnoveno čarobnu večer u svojstvu predgrupe
    častio sam „Glomazni otpad“ ispred velikih „Kojota“ ?

    Pitam, jer tu večer dok su Kojoti bili u MB-u, Boki ( bubnjar „Danguba“ ) ,
    Bobo ( solo gitarist istih ) i ja ( basista hairy metal benda „Kiseli Kupus Inc.“) ,
    dakle nas trojica smo bili dole u parku, velebnom perivoj grofa Draškovića.
    Tu večer, Boki i Bobo,kažem, pre šutili su da „Kojoti“ sviraju na Martinu,
    jer su znali da ih volim. I znali su da volim „Glomazni otpad“.
    I sjećam se ko jutrošnje zore, sjećam se Bobinih usana što su se nakrivile u triangl,
    te kroz trokut misli procijedi kroz zube :” Kojoti. MB. Upravo sad.”
    Kad mi to reče, stisnuo sam pesnicu i zagrizao do kostiju.
    Pobjegao sam u šumu preko puta parka. Sakrio sam se iza debla oguljenog
    hrasta pokušavajući sabrati misli , a onda iz šume otišao na partizanovo igralište
    i na rezervnoj klupici u sjeni najveće tmine isplakao čovjeka od suza.
    U mraku me prene sve do ključne vene,
    prene me hihot i jecaj čovjeka do mene.
    Tu večer, na toj istoj klupi rezervnoj, nalazila se reprezentacija gubitnika
    dugoselskog kraja.
    Bio je tu i prigorski „Elvis“, rugvički „Joe Strummer“, glava Željka Bebeka,
    Zubi Mick Jaggera, Ćelavi Frank Šefrezi, Chrisa Curtis osobno, i uz tu paletu
    rock and roll gubitnika, mjesta se našlo i za Zibu, mjesnog općinara,
    zagovornika podjele dugog sela na 12 katastarskih zona , koji nije spadao u tu
    našu „umjetničku“ gardu, ali bio je sam i bez budućnosti, i kao takav ,
    srčano se predao nihilizmu ispijanja iz nikad prazne čaše bola.
    Ugrijala me činjenica da nisam sam. Ali svejedno, od tjeskobe, naslonjene
    glave na ramena prigorskog „Elvis“ , savladan od umora utonuh u dubok,gotovo dječji san….

    Sviđa mi se

  3. Vinilne ceste.
    PART TWO.

    U cik zore, probudila me gospoja. Elvira. Elvira je bila nevjenčana supruga prigorskog „Elvisa“.
    Svojih 60-ak godina prsa su joj nosila.Vitka ko breza, duge tanke ispeglane kose
    što joj je kruto padala preko ramena poput kacige srednjovjekovnog štitonoše.
    Vonjala je mirodijsko cvjetnim miomirisom osušene pljuvačke.
    Njene oči su bile plave u mraku i svijetlile su kao dva dragulja kristalizirana od modre galice.
    Rukom me dozivala da crte „sedmerca“ slavnog rukometnog igrališta.
    Ja sam se skvrčenih leđa u majmunskom hodu dovukao do njene haljine od rastaljenog srebra.
    Nije trebala ništa govoriti. Bila je stara, suha i jadna.
    A ja sam bio mlad, znojan i spreman na zaborav. Odlučio sam pucati „sedmerac“.
    Prvo sam pucao „žabice“, a onda u rašlje. Pucao sam od stative , pa u prečku, pa lobom.
    A onda bih u kontru, na drugi gol protrčao u polu luku , te bih iz dubokog skoka puca na drugi gol.
    Elvira me prekine kod drugog doskoka te drekne poput pomoćnog trenera što time-out traži.
    „Ne, ne, nemoj na drugi gol pucati …“
    Kada smo završili sa treningom, Elvira me pošalje na betonske
    tribine koje su gdje god bile krašene kontiranim štaflama 8×12 cm.
    Sjeli smo na tribinu „zapad“, zona sjever.
    Elvira zapali cigaru, dune mi u lice te reče :
    „Kad sam bila tvojih godina, upoznala sam svog „Elvisa“, koji me pravo podsjeća na tebe.“
    Kad mi to rekla Elvira, okrenuo sam glavu prema rezervnoj klupi na kojoj su spavali moji
    sudrugovi boli i jecaja. Očima sam tražio „Elvisa“. A kad sam ga našao ,
    kao da sam sebe u njemu našao.
    „Isti ste“ – izbaci kroz dim cigarete Elvira.
    „Svi ste vi isti, vi što glazbom dušu liječite“ – nastavi povišenog tona
    „Zar misliš da su Kojoti došli u MB da sviraju onoj šaci jada ?“ – ošamari me korbačem
    „Došli su da sebe liječe, dječače. Ali ne znaju da RNR nije lijek već droga
    jača od rasola najkiselijeg kiselog prigorskog kupusa. Ja sam dječače dragi,
    u tvojim godinama snivala snove o rock karijeri. Moj matični bend , kultni „Anal Muf“
    bješe najtvrdokorniji rock bend južno od Prozorja. Svaka svirka bi bila hillybilly fešta.
    Ljudi su nas obožavali !!!“ – drekne Elvira kao skotna mačka što joj mačići utrobu paraju.
    Zatetura se stara žena, te se baci meni pod noge , te me povlačeći za ruke i ljubeći mi
    prste u suzama balava u rastrganim jecajima krene povišenog tona šaputat :
    „Obećaj mi … da na rock … koncerte … ne idi … obećaj … rock … ne ….“
    U meni se prvo probudi žalost na tom starom olinjalom babetinom, i gotovo da sam zaplakao sam njom.
    Ali vjetar što se spusti sa sjevera mi zabrezna ožalošćen duh,
    te sad gotovo grubom mužjačkom rukom opalim šamarčinu glavnoj vokalistici
    negdašnjih „smeđih kolačića“ kako su od milja zvali članove „Anal Mufa“ :
    „Ženo, u bijedi svoje suze prosula,
    zar misliš da je život bez glazbe moguć ?
    zar da snabdijevam svoju dušu ispraznošću tvojom ?
    Tvoja bol je u tebi rođena i s tobom će umrijeti ,
    Ali ja ću svojim rock grupom zasjesti na ispražnjeno prijestolje, što je
    izliveno u krvi i magnetskim trakam.“
    Ljutog obraza, okrenem se prema sebi samom, te si kićenim uljenim osvijetlim put
    prema vinilskoj cesti što je vodila do razrušenog MB-a, drevnog Martin Brega….

    Sviđa mi se

  4. Uvijek su – iz nekog nedokucivog razloga – ti nasi koncerti sa manje ljudi u publici nego u bendu – bili, onako —- izuzetno inspirativni — bas mi je cool da se nakon 13 godina jos netko sjeca tog koncerta….
    Nama je, sjecam se, bilo odlicno!!!!
    Pozdrav Dugom Selu!!!
    Vanja Marin

    Liked by 1 person

  5. hvala stari! kako se ne bi sjećali, ni nakon 13 godina bolji bend nije bio u Dugom Selu (a bio je Thompson hahaah) tako da ste još uvijek ovdje vladari, ako se ikada odlučite vratiti na scenu čekamo vas nas trojica raširenih ruku

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s