Aerodrom – "Taktika noja"


Iako sam prvu polovicu osamdesetih godina prošloga stoljeća proživio u pelenama i sa kanticom pijesku, ipak na neki način sa nostalgijom gledam prema tim vremenima i u muzičkom smislu. Nisam apsolutni zagovaratelj teorije o novom valu kao jedinom bitnom što se dogodilu u glazbi tokom poslijednjih tridesetak godina na ovim prostorima, ali činjenica ostaje da je kraj sedamdesetih i prva polovica osamdesetih bila izuzetno plodno razdoblje stvaralaštva mnogih autora.
Aerodrom i njegov frontmen Jurica Pađen spadaju u tu kategoriju zlatnih momaka iz osamdesetih. Nekoliko bezvremenskih pjesama je izašlo iz njihove radnje i to im nitko ne može osporiti, mnoge kompilacije ex-yu rocka su gotovo nezamislive bez „Obične ljubavne pjesme“ ili „Stavi pravu stvar“. Nakon pet albuma u razdoblju od 1979 – 1986 godine, bend se raspao a Jurica (kako svi znamo) u Azru prešao.
Nova priča oko Aerodroma započinje 2000 godine, a već naredne izdaju prvi album nakon petnaest godina, album se zove  Na travi“, a koliko je taj album bio uspješan vjerojatno govori činjenica da ja koji pratim rokenrol po prvi puta sada čujem za  njega a većina ljudi kojima sam spomenuo ovaj recentni iz 2012 godine album „Taktika noja“ me u čudu pita:
Kaj oni postoje još?
Uglavnom osim ovog iz 2012-e koji je predmet recenzije i albuma „Na travi“ iz 2001-e, „noviAerodrom potpisuje i onaj imena „Rock@Roll“ koji su izdali 2007 godine. Naravno ne treba niti spominjati kako se postava Aerodroma u potpunosti razlikuje od one koja je u osamdesetima snimala, i zapravo je Jurica Pađen jedina konstanta i nositelj brenda, kojeg nažalost provlači po blatu i prašini kao da ga on nije stvorio – bez milosti. Trenutna postava Aerodroma izgleda ovako:  Jurica Pađenvokal i gitara, Tomislav Šojatbas gitara i vokal, Ivan Havidićgitara i vokal, Damir Medićbubnjevi i vokal.
Album kojim se bavim u ovom tekstu nosi naziv „Taktika noja“, svu liriku i glazbu potpisuje Pađen. Simptomatično, naziv albuma možda najbolje oslikava ono što Jurica odnosno Aerodrom radi danas, premda im to nije bila namjera sintagma o noju i glavi u pijesku daje odgovor na ključno pitanje:
Zašto Jurice? Za ime Božije zašto? Zašto u kasnom klimaksu skladati pjesme o kurtonima, klupicama, promašenim tinejdžerskim ljubavima?
Zato što Pađen očito drži glavu u pijesku i ne prepoznaje znakove i simptome kako ga je pregazilo vrijeme i kako ova njegova priča jednostavno više ne prolazi, ne pije vodu. Mogu pretpostaviti da on ništa drugo ne zna raditi u životu i da je ovo njegova profesija, ako je egzistencija jedini motiv, Jurice ja ti opraštam, neka kapne koja kuna od ZAMP-a pa makar cijena toga bila i pokroviteljstvo Narodnog radija koji će ovaj tvoj album po svojim stanicama puštati.
Ne bi bio ovako ciničan da Pađen nije sebe često predstavljao u svijetlu rokenrol gerile i puritizma, skanjivajući se nad novim muzičkim trendovima, čak i na ovom albumu se jadan nebio usuđuje u pjesmi „Zombi zombi“ ukazivati na svu infatilnost popularne instant kulture i masovnih histerija koje se stvaraju oko trivijalnih pjesmuljaka. Samo da bi ta kritika bila na mjestu, ipak bi kritičar trebao imati nešto municije u prstima a ne ćorke u vidu stiha:
Porno igrice, lanci, koža, bič, Hitler, Zeko i potočić – Zombi Zombi..
Ovo nije poslijedni stih sa ovog albuma kojeg ću ovdje predočiti kao dokaz da bi se Pađen trebao ostaviti ovoga posla na ovakav način, toliku količinu bisera na jednom mjestu, koliko ih ima u ovih 13 pjesama, nisam dugo dugo pročitao, pa valjda još od onog vremena kada sam prestao čitati rubriku „Pišite Melvudinu“ u 24 Sata.
Slijedeći „top of the shit  biser dolazi sa pjesmom „Totalni lom“, koja čak započinje sa solidnim gitarističkim funky uvodom, ali sa prvim otvaranjem usta nestaje sva „magija“ i pretvara se u hihotanje i valjanje po kauču, a refren dovodi do neartikuliranog vrištanja:
Sova je huknula, svijeća se ugasila, krmača dvoglavo mladunče je oprasila, bliži se pravednika sud..
Zapravo čitav album je baziran na ljubavi i kritici modernog društva. O ljubavi bolje tekstove trenutno Jasmin Stavros piše, a društvena kritika je na razini bloga nekog osmaša iz Sikirevaca (neka se nitko ne naljuti, i sam sam takav), ali taj malac iz Sikirevaca a niti ja, mi ne izdajemo knjige, pišemo sebi za ćeif, jer tko bi pobogu želio čitati:
Umjesto nogomet gledamo Bibin svijet, Big Brother, kviz i Bibin svijet, auto kad razbiješ ja šutke pljunem keš…“ (Dovela si me u red)
To je luda kuja koja ne oprašta, nemoj se sa njom zezati, neće prezati uzet’ nož pa ti ga odrezati..“ (Luda kuja)
Ma koliko ovo što pišem ostavljalo dojam da sam zao, uistinu  pišem u najboljoj namjeri da pokušam pomoći čovjeku u nevolji, svako tapšanje po ramenu u stilu „Jurice ma dobar je album“ je put za pakao, odnosno još jedno ovakvo izdanje koje se slobodno može u apotekama pokraj klistira izložiti, zlu netrebalo.
Iz petnih žila sam se trudio pronaći svijetlu točku albuma, premda nemojte misliti kako bi ta pjesma upala barem u širi krug razmatranja u izboru za album onog Aerodroma iz osamdesetih, ali u ovoj nesreći čak i ona zvuči prihvatljivo – „Ajmo ljudi“, donekle stvar zvuči smisleno uz podršku Maria Rucnera na violi. Ali svakako premalo da bi utjecala na konačni poražavajući dojam koji ostaje nakon preslušavanja albuma. Recimo da je to jedina pjesma u kojoj je Jurica promašio bubnuti, i tako spasio stvar.
Na kraju, kaže Pađen u naslovnoj pjesmi albuma:
Kad želim da se ne živciram, taktiku noja prakticiram, svi problemi prestaju..
I u pravu je, jedino taktikom noja se može ova priča novog Aerodroma gurati dalje na ovakav način, svaki pogled oko sebe doveo bi neizbježno do triježnjenja , glavobolje, razočaranja. Lošiji album sa „jačim“ imenom na omotu još nisam čuo, a naslušao sam se raznih propalih „comebackova“ i trošnih perjanica, no Jurica ih je nadjebao sve. Dno dna.

5 misli o “Aerodrom – "Taktika noja"

  1. Jeftina komercijala, što drugo.

    Inače, neposredno prije izlaska albuma sam gledao na Mreži TV emisiju “Dovela si me u red” u kojoj su Pađen i co. gostovali, i Pađen je taj najnoviji album iskomentirao ovako: “Snimili smo album onako kako ja mislim da treba zvučat.”

    sad, ako je on uistinu želio da stvar ispadne tako kako je ispala, onda svaka mu čast, definitivno je premašio samog sebe.

    Poruka autoru, u vezi albuma “Na travi”: album je malo bolji od ove zadnje katastrofe ovdje, ali ništa vrijedno spomena. jedini razlog zašto ga uistinu vrijedi pamtit je po tome što je posljednji album (zasad) koga je snimila većim dijelom originalna postava grupe (Jurica Pađen, Mladen Krajnik, Zlatan Živković, Tomislav Šojat.

    Sviđa mi se

  2. da…hm…iskreno ako je “Na travi” malo bolji od “Taktike noja” onda znači da je također loš, a nemam namjeru ići svjesno na lošu glazbu..

    Inače, hvala na komentaru!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s