Dosh Lee – "Kaktus Galaktus"

Dosh Lee dolaze iz Zagreba. Bend djeluje od 2004. godine, a prvi maxi single “Čudo” izdaju 2007 godine. Iza njih je pobjeda na HGF-u, nagrada Davorin za najbolji debitantski album (iz exYu) “Velika nepravda na malom ekranu” koji su izdali 2009. godine te nominacije za Porin i Zlatnu kooglu 2010. godine. Ovo su oku ugodne reference za jedan bend koji slovi za mlade nade i naravno, uz takve karakteristike dolaze i očekivanja. Momci sviraju crossover funk/rock/jazz/nu metala, nešto na tragu Limp bizkita, Alien Ant Farma, pa i ranih Peppersa. Ima i Morella na gitari – sekelji neki uglavnom.

Mladi smo, ludi smo i samo se želimo dobro zajebavati. U najbanalnijem smislu Dosh Lee ostavlja takav dojam, ili barem žele ostaviti takav dojam. E sada, kada bi se na osnovu parodiranja samoga sebe ocjenjivao, album “Kaktus galaktus” bi dobio vrlo dobru ocjenu. Čitava promocija albuma je bazirana na motu “ne može nitko gore od nas“. Dosh Lee je jedini bend koji je predgrupa na vlastitom koncertu, album ima jednu naslovnu pjesmu “Kaktus galaktus” i petnaest bonus pjesama. Tekstovi se sa manje ili više uspjeha napajaju na neiscrpnom vrelu tragikomične svakodnevnice kojoj smo svjedoci, i sada dolazi ono ALI…

Naslovna pjesma “Kaktus galaktus” je svojevrsna oda nekoj njihovoj verziji super junaka, njegov lik krasi i omot albuma. Premda tekst ne ide puno dalje od sveprisutnih viceva o Chucku Norrisu, ženska back vokal sekcija daje prizvuk “dirty funka” i sa svojih 1:53 trajanja ovo je sasvim solidno otvaranje albuma. Međutim sve dalje i nakon toga je jednom rječju – tanko. Kao kada premalo paštete namažete na preveliku šnitu kruha.

Razvlačenje čitave priče na petnaest pjesama (doduše, valja odbiti četiri kratke instrumentalne međuigre) samo doprinosi razvodnjavanju ionako rijetkog materijala, nabacanog bez pretjeranog koncepta i vizije. Ako uzmemo u obzir da je tri godine prošlo od izdavanja hvaljenog prvijenca, zaista me iznenađuje da u tom razdoblju ništa suvislije nije izašlo iz njihovih gitara i mikrofona, imam osjećaj da se bend slomio pred očekivanjima koja su narasla hvaljenim debijem. Banaliziranje čitave priče do granice apsurda je samo pokušaj zataškavanja grimase koja bi trebala staviti u drugi plan nedostatak inspiracije.

Ako je nakon neviđene euforije, prije gotovo deset godina, izvjesni Rafael “kokos” Dropulić doživio fijasko i ostao zapamćen po singlu “Ja sam Rafo”, ne vidim kako i zašto bi gotovo identičan koncept izvikivanja šaljivih slogana uz crossover podlogu bio aktualan i zanimljiv danas? Ne znam, možda sam ja stari mudonja kojem se takav stil ogadio jer sam odrastao u vrijeme Papa Roacha i Limp Bizkita, ali osloniti se na takvu zastarjelu šprancu, koja niti u svoje vrijeme nije iznjedrila ništa osim neviđenog hypea i još brutalnijeg spuštanja na zemlju, ne čini mi se najmudrijim potezom za učiniti.

Uostalom, svi vi koji mislite da sam šupak, kupite “Kaktus galaktus” i uvjerite se sami, ako je to album jednog od najperspektivnijih bendova, perspektiva nam je kao majka u crninu zamotana. Naravno, sva ova moja naklapanja savršeno idu uz devizu “najgoreg benda“, ali skinemo li taj osmjeh a lica, ostaje slika tužnog i bezidejnog dječaka koji u dvorskoj ludi vidi spas.

Žao mi je Dosh Lee (u principu nije, briga me), ali palac dole, i to u onom najbitnijem segmentu – sadržaju diska koji je najsiromašniji dio u čitavoj priči oko benda koji želi biti najgori i na najboljem je putu da to postane.

Napomena: Originalno na SoundGuardianu.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s