Cotton pickers – "Slaughterhouse blues"


U maniri klasičnih blues/rock trojki iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, poput Creama ili Jimi Hendrix Experiencea, trojica mladića iz Mladenovca u Srbiji oformila su 2004 godine bend Cotton pickers. Uz prekide u funkcioniranju benda, nakon punih osam godina, krajem 2012-e izdali su svoj album prvijenac nazvan “Slaughterhouse blues“. Sve pjesme su na engleskom jeziku, a kako i samo ime albuma daje naslutiti, u blues/rock razdiobi težište pada na blues, sa svim onim standardnim kako liričkim tako i muzičkom finesama (klišejima) koje vežemo uz taj muzički pravac. Valja pripomenuti kako su momci 2011-e pobijedili na cijenjenoj zaječarskoj gitarijadi, što svakako predstavlja ogromni poticaj za trojku koju čine Jovan Stepić gitara/vokal, Ivan Stepić bas, te Uroš Ugrinović bubnjevi.
Efektni naslov albuma, vezan je uz prostor koji bend koristi za usviravanje, a nalazi se u kompleksu napuštene klaonice u Mladenovcu, istoimena naslovna stvar sa svojih sedam minuta trajanja predstavlja pravu “masnublues eksploziju u stilu S.R. VaughanoveTexas flood“. Iskoristiti ću priliku pa spomenuti odmah narednu numeru “My girl” koja podsjeća također na Vaughanovu “Pride and joy” ili “Roadhouse blues” od The Doors, i zapravo čitav album je koncipiran na takav način gdje se izmjenjuju pjesme sporijeg “teškog“, “klatećegblues ritma i nešto bržeg gotovo boogie zvuka.
Zamjerke sa moje strane idu u tom smjeru da imam osjećaj kako se bend odviše trudi zvučati kao prekooceanski uzori. Tu ponajprije mislim na vokal Jovana Stepića koji na trenutke zvuči forsirano i neprirodno. Lirika u istom tom pravcu ide u krajnosti blues klišeja “women by my side“, “waitin’ for the bus“, “every night i wanna squeeze my baby tight” i tako dalje i tako bliže. Osobno sam mišljenja da bez obzira na poštivanje “pravila žanra” malo autentičnosti ne bi škodilo barem u segmentu lirike, koja ne mora biti toliko uopćena i univerzalna, pa barem Balkan ima materijala za blues.
Ipak, muzički dio albuma debelo naginje ka pozitivnoj ocjeni jer riječ je o uistinu izuzetnoj ritam sekciji a osjećaj za blues gitariste Jovana Stepića je posebna priča, poslušajte samo tu dirty blues solažu u pjesmi “Every day” koja će vam dlake na rukama postrojiti u stav – pozor. Žestoka “Alone” ostavlja također bez daha, uz zvuk koji na trenutke žestinom podsjeća na southern/metal školu u stilu Acid batha.
Deset pjesama na albumu, sa konceptom uvoda “Meat&potatoes” i instrumentalnog izvoda “Meat&potatoes (full)” je odlično odrađeno, jezgrovito, sadržajno, bez praznog hoda i “fillera“. Manjak već spomenute autentičnosti i velika doza klišeja umanjiti će ocjenu ovom albumu koji bi u protivnom došao vrlo blizu desetke. Uz male korekcije u pristupu ovi momci su kadra protresti svaku zadimljenu izbu u regiji i svakom ljubitelju žestokog blues/rocka priuštiti večer znoja, alkohola, suza u maniri ponajboljih prekooceanskih kolektiva iz branše.

Jedna misao o “Cotton pickers – "Slaughterhouse blues"

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s