Olovna večer u Forumu


Dugo nisam gledao Olovni Ples, u kalendaru svojevrsnog „roadiea ovog benda to predstavlja period od cca godinu dana. Dva nova albuma su izbacili u međuvremenu, „Živog sina tvog“ i „Sutoni“ a svirke uživo, kakve su svirke uživo danas?
Nije se puno toga promijenilo, bend i dalje ima manje publike nego što zaslužuje. Ujedno, ta činjenica koja je zapravo kronična boljka (ne samo Olovnog plesa) kao da na trenutke unosi dozu ravnodušnosti među momke, pa neke stvari zvuče lošije nego što bi mogle – i to je tako, ja znam da ovaj bend može kada hoće biti vrh, ali samo kada hoće. I onda ne ponesu harmoniku a bez nje nema „Noć“ – i,  a ako je i ima nije to to, i onda mi Stipe muški, hrabro, pošteno ispuni želju i svira „Kroz šibe života“ moju novu omiljenu stvar a moja nova omiljena stvar bez zajedničkog pjevanja Nevjernog Tome i Mor Krom Kinskog – nije moja nova omiljena stvar.

Zvocam, grintam, zanovijetam?

O ne, ne, ne, ne o ne ljudi moji dragi!
Ta ja volim ovaj bend i mene tišti spoznaja da oni mogu bolje, isto kao i mog sijedog ćaću što je tištila spoznaja da ja u školi mogu bolje, a neću iz samo meni (ne)znanih razloga.
Ovo iznad je bilo ono što sam morao radi sebe napisati, što jest u neku ruku egoizmom nabijeno ali je iskreno. Sada možemo o samom koncertu.
Dakle, Forum je bio ugodno ispunjen, ali moglo je to i bolje, upad od 20 kn je vjerojatno kumovao praznim stolicama u stražnjem dijelu bircuza. Ne znam koliko je ovaj potez opravdan od strane vlasnika prostora, no dobro, moj tekući račun svjedoči o činjenici da i nemam nos za show business, a i bilo koji drugi business da budem precizniji. Svirka je počela oko 21:30h već standardnim instrumentalnim uvodom „Galop“, a nastavilo se u „pomirljivom“ tonu sa nešto starijim šansonjerskim numerama iz šešira Nevjernog Tome. Prvo veće uzbuđenje došlo je sa fantastičnom „Eli“, i sada dragi moji ljudi otvorite onaj Google pa odite na Youtube i ukucajte „Olovni Ples – Eli“.
Ako to nije najbolja stvar koju ste ili ćete čuti u današnjem danu ja ću sve svoje isprintane mudroserije pojesti na suho bez umaka pred vama. Olovni Ples ima te magične momente gdje se melankonija Tomislava Zorića savršeno sljubljuje sa divljom nepatvorenom energijom Stipe Periše i onda dobijete ono vučje „waitovsko“ zavijanje „…druge svjetlosti nemaaaaaaaaaaaaaaa…“ dok u pozadini melankonik svojom „dylanovskom“ lakoćom uzvraća „…a sad vidim da svijetlo kroz noć je ljubav…“. I tu su oni jaki, najjači!
Lili“ je moja stara ljubav sa mog omiljenog albuma „Ludilo“, istina, Lili je drolja bez harmonike ali je moja i volim je. Laprdam ja sada bezveze, znam, ali kako da drugačije upakiram ono očito što čitavo vrijeme želim reći: „Zoki ponesi hebenu harmoniku“, ta ne traži kruha.

Bilo kako bilo, kada čujem Stipicino „Lili..Lili..ooooo…..Lili….Lili…Lili..oooo….Lili…“ sa onim frenetičnim cabaretskim dodacima koje morate vidjeti i čuti uživo da shvatite o čemu pričam, ja kada to čujem obično se napijem. Jer taj tekst, ta harmonika (kada je ima) ona za drugo ni nije nego napiti se, pa lutati Rotterdamskim dokovima dok mjesečina put obasjava.

Stipica ne voli kada ga često spominjem, ali ono jučer što je on izveo, ono samo još jednom dokazuje da u njemu živi klica rokenrola bez mimikrije, bez glume, bez želje da bude poseban on baš takav jest. Nevjerni Tomo ima izvanredne interpretatorske sposobnosti, ima moć da prekine priču, žamor, da privuče ljude k vatri i svira pjesmu za pjesmom dok ljudi mirni i omađijani gledaju i upijaju. A Stipica iste te ljude digne na noge i navede ih da ispuštaju nekakve krikove, urlike u fazonu „oslobodi se brate, oslobodi se sestro..“, isti ti ljudi barem na tren budu ono što jesu, bez straha. I to je super stvar.
Sinoć sam uslijed toga, ja malo više bio „to što jesam“ nego je bilo razborito, pa sam nakon „Lili“ zaboravio daljnji tijek koncerta što se redoslijeda pjesama tiče. Bila je tu „Gospodarica duše“ i „Svi spavaju“ dvije skladbe bubnjara Bojana Rađenovića. Kroz maglu se sjećam „Moja ljubavi“, taj krasni juke joint Junior Kimborough broj, i Stipice koji je ukrao show te na koljenima završio koncert, znojan, blijed, kao poraženi boksač nakon dvanaeste runde. Dok je te vatre rokenrol umrijeti neće.
I tako, bio je to još jedan koncert u kojem sam vjerojatno  više uživao nego mnogi drugi, tko im je kriv, oni što ne dolaze i oni što nijemo gledaju, kada shvate kakav je Olovni Ples bend, njega možda više neće biti. A tada je kasno za kajanje.
Napomena: Fotografije su slikane mobitelom, pa su takve kakve su – nikakve.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s