Zvonimir Varga – "Zvonimir Varga album"


Zvonimir Varga je zaljubljen. Barem ako o njegovim emocijama sudimo preslušavajući novi album koji je četvrto dugosvirajuće izdanje ovog talentiranog kantautora. Iza jednostavnog naziva “Zvonimir Varga album” krije se deset otvorenih, iskrenih, prozračnih numera o – ljubavi, boli, zaljubljenosti, a prati ih nenametljiva akustičarsko/klavirska podloga.

Dakle u odnosu na prijašnja izdanja ovog autora, na ovom albumu u potpunosti su izostale priče s asfalta, nutarnji sociološko/društveni nemiri, dvojbe i tlapnje  Varga protiv Varge. Namjesto toga, dominiraju dva suprostavljena pola, da se referiram na Đoleta: “Ja je ljubim a ona podriguje za moju ljubav neće ni da čuje..” vs. “Sve prave su ljubavi tužne“.

Naime u jednom trenutku o ljubavi Varga progovara sasvim ležernim tonom, neopterećeno, gurajući ljubav u sferu apstraktnog pojma bez okusa, mirisa, boje, pojma  koji ga gotovo ne dotiče, pojma nad  kojim on dominira  i  čije uzde suvereno drži: “ne moraš doći nikada jer čekam te u snovima” kako govori stih otvarajuće numere “Zora Bjelousov“, ali nedugo potom osmijeh na licu ovog harlekina pada u sjenu tužnog pajaca koji izviruje kroz krasne stihove, snene, umorne, bolne – “A srce leti“.

Ta ravnoteža, to balansiranje prožima čitav album, kao da listamo dnevničke zapise u kojima dan za danom se izmjenjuju euforija i melankonija, klasični mladenački kaos tokom potrage za pravom ljubavi i sve nedoumice, strahovi, triježnjenja koja tu potragu poput sjene prate. Varga je jak na stihu kao Ibrahimović na lopti u nogometnom žargonu. Vokalno/instrumentalni dio albuma je čisto  solidan dodatak pjesničkom zanosu i slobodi koju ovaj momak baštini i na koju treba obratiti posebnu pažnju kada govorimo o Vargi kao umjetniku.
Od mana, doduše ne bi  to čak okaraktezirao kao manu, više kao moj osobni subjektivni antagonizam, naveo bi neku vrstu polu obrade, parafriziranja  Lennonove  War is over” kroz skladbu “Volim  te“, po meni nepotrebno, nategnuto, ne znam, jednostavno  nije  mi sjelo  u čitavu slagalicu oko albuma. Ništa zato, jer “Soba puna  leda” a pogotovo “Nisi mi rekla” predstavljaju ogledne primjere pjesničke zrelosti i prerastanja nekih tinejdžerskih patetičnih boljki  koje su znale izvirivati u  ljubavnim numerama na prijašnjim izdanjima.

Ovaj album nije dostigao meni osobno najdraži “Ispod kože” uradak ovog autora, ali smatram da je itekako bitan pomak ka zrelijem i ozbiljnijem  stvaralaštvu. “Ispod kože” mi se čini kao spontana, onako  iz  rukava istresena čarolija jednog nebrušenog talenta, svaki naredni album uključujući prošli “Tajne  i ovaj recentni čini samo dio slagalice kojom će ovaj momak u godinama ispred nas dati  odgovor je li supernova ili netko na  koga možemo računati. 

U tom smislu u budućnosti od Varge očekujem punokrvni troubadursko/dylanovski album, jer na ovom mi fale neki odgovori za koje znam da ih Zvone u džepu kaputa nosi.

Konačno, ukupni dojam je pozitivan, ali ovaj momak može bolje.

Napomena: Besplatno skidanje OVDJE!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s