Olovni Ples – razgovori ugodni (verzija integrale)

Prije svega napomena, ovdje je riječ o integralnoj verziji intervijua koji će u skraćenoj i prihvatljivijoj verziji izaći na portalu SoundGuardian.com. Zbog mnogih lucidnih i zanimljivih odgovora koji nisu stali u verziju za portal, bilo mi je žao ostaviti ih da trunu u ropotarnici zaborava te vam ih ovim putem donosim.
Nakon što je nedavno, sa prvim danom ove 2013 godine, novi album Olovnog Plesa nazvan „Sutoni“ ugledao svjetlo dana, odlučili smo porazgovarati sa članovima benda. Recentni album je njihovo osmo službeno izdanje, što samo po sebi izaziva respekt spram momaka koji već godinama guraju svoju poetsku folk/rock priču. U ovom interviju odlučio sam se na individualan pristup, odnosno razgovarao sam sa svakim od četvorice članova benda ponaosob, čisto da ne utječu jedan na drugoga mrkim pogledima i coktanjem u znak negodovanja. Takav pristup se (kao što će te i sami primjetiti) pokazao izuzetno zanimljivim, naime kao i u njihovom muzičkom izričaju te ponašanju na pozornici tako i u svom osvrtu na rad benda, svaki od njih gura svoju priču kroz okno svoga karaktera. Bubnjar Bojan Rađenović je umjeren, racionalan, rezolutan. Stipe Periša je u stanju svog dobrog ludila. Tomislav Zorić sa onom šansonjerskom sjenom u oku – pre pasivan da se probije a pre talentiran da potone. I u konačnici samozatajni, šutljivi basista Vjeran Pavlović – nije stigao na razgovor.

      Prije svega, 8 (slovima Osam) albuma, zvuči li to vama samima pomalo nestvarno? Odnosno, kada ste kretali u ono što se danas zove Olovni Ples jeste li se zamišljali kao bend koji će jednoga dana izdati svoj osmi službeni album („Sutoni“ ) ?
Tomo: Da, zvuči pomalo nestvarno- osam albuma u šest  godina rada! Od samih početaka ovaj bend nije bio usmjeren na komercijalni uspjeh niti na osvajanje radio postaja pa samim time niti na masovnu publiku već na osvajanje čovjeka po čovjeka. Olovni ples stvara glazbu po vlastitom ukusu i to najčešće u kućnom ambijentu. Rezultat tog pristupa je sedam lo-fi albuma snimljenih u kućnim uvjetima objavljenih pod nezavisnim etiketama Brlog Recordsa i Slušaj najglasnije, te tek jedan službeni diskografski album objavljen za veliku kuću (Croatia Records)- album Sloboda.
Stipe: Je , sve je ovo pomalo nestvarno. Evo na primjer ovaj intervju, sjedimo u najrokerskoj dugoselskoj birtiji čiji su lučni svodovi oslikani neznanim junacima north mississippi country hill bluesa .Pijemo kavu, netko pije sok. Vani je sunce, 77 Fahrenheit-a, a veljača je. U pozadini svira treći program, puštaju kompletnu diskografiju Roberta Vodanovića Čopora. Konobarica pojačava radio i veselo prilazi našem stolu , mijenja pepeljaru punu čikova, okreće se na peti prema meni, namiguje mi, te se veselo pljesne po desnom guzu ,taman na refrenu popularne melodije što zvučnici časteći naše uši ponosno vise obješeni iznad šanka, njišući se poput trupla od strujanja vruće pare iz caffe aparata.

Bojan: Stvarno nestvarno! 8 album, treća faza, nije fraza! Naime prva je faza „Solo Stipe“ (Stipin Ples), druga „Akustik“ (Polovni Ples) i tek treći „blues rock bend – faza“ (Olovni Ples)
Vjeran: X. 
      Vaš šesti album „Sloboda“ je neka vrsta kompilacije izabranih pjesama  sa prvih pet albuma i jedina se skrasila u krilu eminentnog izdavača (C.Records), koliko je to i da li je uopće utjecalo na vaš status u medijima  i među publikom?
Bojan: Nije utjecalo gotovo ništa. Ostali smo tamo gdje smo i bili odnosno nismo se pomaknuli sa mjesta. Osim činjenice da nas se sad ponekad može čuti na Radio 101 i sličnim postajama za slobodne ljude. Da se redovno čujemo na drugim postajama, znao bih da smo na krivom putu. Ovako je dobro. Publike je isto a slušača puno više jer nas više vole slušati nego gledati.
Tomo: Vjerojatno je nešto više ljudi čulo za nas pošto se naša glazba malo zavrtila na radiju a tu su i dva spota koja smo progurali na CMC. U svakom slučaju u ovih godinu dana otkako smo izdali album za Croatia Records pojavili smo se u reportaži  na televiziji u emisiji Kratki susreti (HTV) i svirali smo na jednom većem festivalu (WH FEST 2012. ). U rujnu 2012. u knjižnici  Bogdan Ogrizović u Zagrebu održali smo promociju albuma koja je bila odlično posjećena a već sutradan održali smo koncert za pamćenje u zagrebačkom klubu-kafiću-brodu Brazilu  na Savi.  Jesen 2012. je zatim protekla mirno  bez  živih svirki , jer jednostavno nije nam bilo o glavu  da sviramo svako malo. Tek smo se  početkom 2013. probudili iz jesensko-zimskog  sna. U siječnju smo svirali na zatvaranju festivala Zagreb- Grad poezije u Vip clubu  te smo imali gažu našem omiljenom teatru –Jazz caffe Forum u Sesvetama. Mislim da uspjeh benda uopće ne ovisi odnosu s izdavačkom kućom već o trudu i energiji samog benda. Mi nemamo menadžera niti nekoga tko će nas gurati i samim time naše mogućnosti promocije u medijima i među publikom su ograničene. Trošiti novac na reklamu može biti vrlo skupo i može dati upitan rezultat. Mislim da je nama ipak vrednija publika koja nas zaista sluša po svom izboru. Ponajviše frustrirajući moment je dogovaranje koncerata. Svi klubovi i  festivali, ukratko sva mjesta gdje se može svirati imaju svoje službene mailove i kontakt telefone  ali na njih u pravilu nitko ne odgovara. Nekome se ozbiljno moraš uvući u š….. da bi zasvirao npr. u Tvornici , Purgeraju ili da bi ti na portalu Ravno do dna objavili vijest da si izdao album ili da imaš koncert. 
 

Stipe: Kao prvo, ljudi nas više cijene. Pravo da kažem, ne znam kada sam zadnji put nešto platio u kvartovskoj mesnici ili pekarni.  “U redu je sused“ – zamotao bi u novinski papir komad šnicle dobri Joža odgurujući moj novčanik. U takvom okruženju , apetiti narastu. Eto, to se promijenilo. A pohlepa je žeđ što utažiti se ne da. Prije par godina bili smo sretni kada bi napunili dva stola lokalne prigorske birtije. A sad nismo sretni ni sa tri stola , i to ona velika, svadbaška, dimenzija 150×450 cm. Za tim stolom može sjesti i 10 ljudi, a pričao mi je dragi prijatelj da uz pravi raspored za jednim takvim stolom sjedi i do 12-ero ljudi. 12 x 3 stola = 36 ljudi. Dakle, danas nismo sretni sa 36-ero ljudi u publici. S 37 možda, ali s 36 ? Nikako.
Vjeran: X.
               
        U poslijednjih šest mjeseci čak dva nova albuma su ugledala svijetlo dana, već spomenuti „Sutoni“ i nešto ranije „Živog sina tvoga“, kakvi su planovi sa ova dva albuma kada su u pitanju izdavačke akcije. Ima li interesa u Croatia Recordsu ili nekoj drugoj „jačoj“ etketi za te materijale?
Tomo: Album „Živog sina tvoga“ bila je reakcija na smrt našeg prijatelja Ivice Stankovića. Album je snimljen u Stipinoj kući u srpnju 2012. i posvećen je dragom prijatelju. Atmosfera na albumu  najbolje opisuje naše stanje nakon tog događaja. Stoga je album minimalno editiran i objavljen kao free download izdanje na našoj stranici na BANDCAMP-u. Nije nam uopće bila namjera komercijalizirati ovaj album niti smo ga ikome nudili na slušanje ,iako ispada da je ovaj album malo remek djelo i da ima nekoliko numera kojima  se valja malo više pozabaviti , snimiti ih studijski i možda uklopiti u neko buduće izdanje.
Što se tiče „Sutona“ oni su također snimljeni u kućnim uvjetima ali još u ljeto 2011. Album smo dali na mastering ali on svejedno ima taj lo-fi štih i to je u biti razlog zašto nije prošao kao službeno izdanje. Doduše, izdavanje Slobode za Croatia Records pomutilo nam je planove u vezi Sutona . Naposljetku smo i Sutone izdali kao free download izdanjena BANDCAMP-u početkom godine. 18 pjesama se kritičarima izgleda činilo previše da ga probave kao cjelinu međutim mislim da su Sutoni naše remek djelo!
Stipe: Croatia Records sa zanimanjem prati naš rad. Brlog Records i Slušaj Najglasnije su još napetiji. U grozničavoj drhtavici čekaju naše pjesme, pa im Olovni Ples snimi nešto, a oni veseli i razdragani poput tuljana otvaraju usta i zijevajući nebu traže milost iskupljenja u obliku lo-fi izdanja. Duboko u duši znamo da griješimo protiv naroda i glazbene industrije, griješimo što stihiji na volju dajemo, a volji stihu uzde od olova kujemo.

Bojan:  Nitko ih neće. Možda kad odleže ili kad odlučimo medijima javiti da su se svidjeli poznatom Hollywoodskom glumcu i poznatom Rock glazbeniku. To je recept za uspjeh. 

Vjeran: X.

Album „Ludilo“ u odnosu na ostalih sedam izdanja, predstavlja popriličan odmak od standardne šansonjersko/folkerske forme. Možemo li u budućnosti očekivati neka slična cabaretska izdanja s obzirom da vam je taj zvuk odlično legao i izazvao poprilično dobre reakcije publike?
Bojan:Ja tvrdim da je to Punk-blues Cabaret, a Zoki se ne slaže. Ja taj zvuk obožavam. Ima energiju, plesnost, cinizam, humor, žal, i sve epitete za ljude sa dušom odnosno balkance.

Stipe:  Album “Ludilo” je bot, provokacija ili poziv na obavijesni razgovor. “Ludilo” je bio              smišljen i     programiran. Lišen emocije. Znalo se unaprijed svaki ton, pljesak, vrisak. Znao se svaki zarez, stih pa točka. Svi su sve znali na “Ludilu”, čak su i pjesme pjesmu znale i kao takve same pjesmi zapjevale. I to što kažeš, reakcija publike, evo i dan danas se sjećam, ko jutrošnje zore, kada smo premijerno izvodili pjesmu “Lili”, koja najviše odiše tim zamamljivim smradom cabarea, sjećam se da su ljudi oduševljeno pljeskali i bacali ružine latice tražeći još. “Još !!!” Vikali bi oficiri i njihove noćne žene namirisane prolivenim vinom što im se rosilo među znojnim grudima, a Olovni Ples bi razvlačio “Lili” cijelu noć, sve dok se nebo ne bi zadovoljilo mraka i svitanjem spasio ono malo časti što ostade na razmazanom licu nepoznata benda….

Tomo: Snimanje Ludila u ljeto 2010. bio je najzanimljiviji proces do tada.  Ljeto je kao doba godine i snimanje u kućnim uvjetima izgleda presudno za nastanak dobrog albuma . To se u slučaju Ludila pokazalo prvi puta , a kasnije se ponovilo u slučaju Sutona(2011) i Živog sina tvoga(2012). Ludilo je zanimljiv spoj bluesa, šansone, cabareta i naravno poezije. Kao da smo radili glazbu za kazališnu predstavu, postigli smo zanimljivu atmosferu  uz minimalni instrumentalni angažman. Snimanje je trajalo svega par dana i što je najzanimljivije sva ta glazba je i nastala u tih par dana. Šteta je što pjesme sa Ludila nismo u potpunosti iskoristili u živim nastupima.  
Vjeran: X. 
Unatoč kritičarskim hvalospjevima i velikoj potpori koju vam pružaju kolege sa scene, osjećate li neku vrstu umora, zamora, da ne kažem indisponiranosti zbog neprekidne borbe i provlačenja „Kroz šibe života“ (da se referiram na naslov ove odlične pjesme sa albuma „Sutoni“) ? Ponajprije tu mislim na povuci-potegni situacije sa izdavačima ali i na često slabo posjećenje koncertne nastupe?
Bojan: Ja ću biti iskren i priznati da smo sami krivi što smo se loše odnosno nikako prodali. To je čista ekonomija. Imaš proizvod (takav i takav) koji može biti i prosječan i loš; ali napraviš priču, malkoc lažeš, malkoc preuveličaš, malkoc odglumiš, povuci – potegni i postaneš ime na sceni. Mi smo prema kritičarima imali jako dobar (po nekima odličan) proizvod  i nismo se prodali. Tako da možemo biti ljuti samo na sebe i svoje postupke (poput izdavanja 3 albuma sa gotovo 50 pjesama u 6 mjeseci). Nemamo taktiku.
Tomo:Izdavanje Slobode za Croatia Records smatramo velikim uspjehom. Smatram da smo dobili fer ugovor zahvaljujući našem uredniku Davoru Drezgi . S te strane sve je transparentno ali izdavačke kuće danas rade u prilično drugačijim uvjetima nego prije 20 –ak godina i čini mi se da se još uvijek nisu prilagodile suvremenim zahtjevima. Danas je sva pažnja usmjerena na ZAMP, tj. fond novaca koji ZAMP ubire od autorskih naknada. Svaka kuća nastoji uhvatiti svoj komad kolača iz tog fonda. Nedavno je objavljena službena nacionalna lista radijskog etera na temelju istraživanja Instituta hrvatske glazbe koja pokazuje pravo stanje nacije. 5 izdavačkih kuća opskrbljuje radijske postaje svojim izdanjima i onda od toga glazbeni urednici kreiraju radijske liste. Ako pogledate listu HR top 40 uvidjet ćete da na toj listi vladaju guzice i sise a da je glazba, ona iskrena i istinska umjetnost gotovo nezastupljena. Croatia Records je na toj listi zastupljena sa 27,5 %  tj . 11 od 40 singlova potpisuje CR kao izdavač. Međutim niti jedan od tih izvođača nije među najboljima koje Croatia Records zaista može ponuditi radijskom tržištu. Nigdje nema Majki, Cinkuša, Josipe Lisac, Arsena Dedića, Miroslava Evačića a o Olovnom plesu da i ne pričamo. E sad pitanje je koliko su radijski glazbeni urednici uopće upoznati sa suvremenim tokovima na hrvatskoj glazbenoj sceni.  Čini mi se nimalo! Iako izuzetaka ima. Nedavno sam saznao za pritisak kojem je izložena jedna radijska urednica na Hrvatskom Radiju od strane jedne izdavačke kuće koja njenu playlistu smatra smiješnom. Stanje upravo je obratno ! Zaista je smiješno što sve možeš čuti na radiju i to u prime time terminu. Sve to smeće upravo plasiraju izdavačke kuće iz svojih kataloga iako u ponudi imaju i kvalitetnije sadržaje. Istovremeno to je smiješno ali i tragično ! Radijski eter po kvaliteti ne odudara puno od svakodnevnih tabloida i TV  programa kojima dominiraju sadržaji upitne kvalitete. Mislim da u hrvatskoj postoje bendovi  i kantautori koji po kvaliteti  i originalnosti stoje uz bok najvećim svjetskim imenima. Većina njih nikada neće dospjeti do radija zato što su izabrali D.I.Y. put tj. izdavanje putem interneta i uz besplatno skidanje. S  druge strane nastupi uživo su za takve bendove postali noćna mora jer ne mogu dobiti pošteni tretman od vlasnika klubova(kafića) a i publika im nije nastrojena jer je previše zabavljena vlastitim opijanjem i ubijanjem vlastitog čemera pa im u tim situacijama zapravo savršeno odgovara neki cover bend a ne neki autorski bend. Ako ste kao takav izvođač uključeni u sustav  ZAMP-a  svejedno nemate nikakve šanse osim da možda dobijete onaj propisani  minimalac od 30 kuna. Sve ovo je rezime stanja u kojem neki autorski bend u Hrvatskoj djeluje . Situacija koja nije poticajna dovodi do zamora i do brzog odustajanja od daljnjeg rada. Za svaki bend najveći je izazov kad je u mogućnosti odsvirati dobar koncert pred što više ljudi  i kada  su reakcije tih ljudi pozitivne. Što se tiče Olovnog plesa u proteklih par godina pali smo u malodušno stanje više puta ali opet nekako guramo dalje. I na slabo posjećenom koncertu uvijek ti netko priđe i kaže da je uživao . To su ti rijetki trenuci zbog kojih valja gurati ovaj naš film dalje.

(Kratak je bio Tomo…)

Stipe: Čelične volje kročimo hrabro naprijed naboranoga čela i tupog pogleda. Svaki koncert je posljednja šansa bendu da se raspadne.
Vjeran: X. 
          Bend Olovni Ples je da tako kažem „iznjedrio“ i dva zasebna entiteta, točnije dvije zasebne autorske jedinke koje snimaju i izdaju albume pod pseudonimima Nevjerni Tomo (Tomislav Zorić) i Mor Krom Kinski III (Stipe Periša). Koliko ta činjenica utječe na rad Olovnog Plesa?
Tomo: Samostalni albumi  Mor Krom Kinskog  i Nevjernog  Tome na neki način su intimniji glazbeni  izrazi koji nastaju u neočekivanim trenucima. Sviraš nešto u svojoj sobi  i učini ti se dobro , stisneš record i tako par puta pa eto albuma. Poneke pjesme uspiju proći bendovski  filter pa uđu u repertoar Olovnog plesa. Mislim da je za svakog od nas dobro da se bavi glazbom i izvan matičnog benda.
Stipe:U Dugom Selu vjerojatno nema puno rock bendova sačinjena od četiri individualna autora. Ta autorska baza je često prednost, ali kad-kad i uteg. Utegnuta prednost pokazuje svoje najljepše lice kad radimo na novim pjesmama i starim skicama. Ta ista koncentracija ideja i vizija je najopasnije na praktičnim stvarima, recimo kod odluke koju pjesmu staviti na album, tko će raditi master na albumu ili tko će svirati solo na gitari ? Tko ?

Bojan: Nadopunjuje ga. Posuđujemo ideje jednog i drugog, te ih razrađujemo na novim albumima. Tako nešto ugledat će uskoro svjetlo dana.
Vjeran: X.

           Veći koncertni planovi, festivali, ima li štogod zanimljivo u 2013 godini u koju smo tek zakoračili?
Tomo:Prvog ožujka 2013. sviramo u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu zajedno sa Ninom Romić. To je u biti sam početak projekta MIMO (Medijski  inventar muzičkih originala) pokrenutog  u suradnji Udruge Vibra, Hrvatskog Radija i Muzeja Suvremene umjetnosti u Zagrebu. Čitav projekt   zamišljen je kao niz koncerata koji će se održavati svaki drugi petak u MSU (dvorana Gorgona) uz prijenos uživo na Hrvatskom Radiju Sljeme i live video streaming u suradnji s Grafičkom školom u Zagrebu. MIMO je projekt koji gura našu najoriginalniju, kvalitetnu glazbu kroz (do sada) zatvorena vrata mainstream medija. Spiritus movens ovog projekta je Krešimir Znika , čovjek koji je pokrenuo program Free Stage u zagrebačkom kafiću Retro .Početkom lipnja 2013. gostujemo  na festivalu regionalne autorske muzike POEZIKA  koji će se održati u Kulturnom centru Novog Sada. To je manje-više to do ljeta.
Stipe:U 2013. očekujemo puno propuštenih prilika. Planiramo jecati, kukati i jadati što rock bend nema gdje zasvirati, a i kad zasvira, svira zidovima što lijeno plešu na nježne ritmove neshvaćenih genijalaca. Ja osobno ću raditi puno na osjećaju prividne odbačenosti ali i samo preziru.

Bojan: Ja iskreno ne znam. Jednu smo svirku odradili, ostaje još ona druga.
Vjeran: X. 

         Neću vas pitati „kada će novi album“ jer se ni ovaj zadnji još nije pošteno odvrtio, ali osjećate li da još niste rekli sve, ima li vatre, žara, želje da se nastavi dalje u istom ritmu kao do sada?

Tomo:Počeli smo snimati novi album. S obzirom da je proces ovaj puta premješten u studio  samim time čitava stvar  ide nešto sporije. Kad će to biti gotovo teško je reći. Čini mi se da u studiju upadamo u zamke u koje smo upadali snimajući album Slobodu. Prije svega želiš iskoristiti vrijeme u studiju tako da snimiš što je moguće više ali rezultat je upitan. Mislim da ovaj puta nemamo zašto  brzati. Nagovaram dečke da odemo na vikend u Istru i tamo u miru u par dana snimamo u opuštenom ambijentu. Oprema kojom sad raspolažemo je vrhunska i mislim da bi rezultat bio odličan.  Bilo kako bilo nadam se da ćemo do ljeta 2013. imati album.
Stipe:Prije deset godina snimili smo prvi album. Te 2003., kada smo samo izdali taj prvi album, čestitali smo jedan drugome, a četvrti trećemu, i zahvalili se na suradnji, vjerujući da smo rekli sve s tom sladunjavom pločom. Ništa se nije činilo konačno kao ta prva ploča. Ali konac nije došao, već se ta nit konca provuče kroz srca naša šivajući haljinu od tvida što ovjenčanu glazbu na stih nosi.

Bojan: Trenutno smo u poodmakloj fazi snimanja novog albuma. Ideje su više manje tu, 50% snimanja je odrađeno, te se prvi singl može očekivati za koji tjedan.
Vjeran: X

       I za kraj kao i uvijek ide najveći klišej i ćušpajz, kada vam ponudim da odapnete neku poruku ljudima koji će čitati ovaj interviju, što možete reći a da već niste rekli napaćenom puku u zemlji i inostranstvu?
Bojan:Snaga caruje, um klade valja.
Tomo: Ukoliko ste  pročitali intervju do kraja upućujem vas na našu službenu stranicu olovniples.bandcamp.com da poskidate svu našu glazbu i  naravno da ju slušate dok vam ne dosadi!  Također pozivamo sve zainteresirane na naš koncert u MSU 1. ožujka 2012. u 20h!
Stipe: Ljubite sebe k’o što bližnjega ljubite. To nam je spas i kazna.
Vjeran: X.
Ništa. Do slijedećeg olovnog koraka – pozdrav.

4 misli o “Olovni Ples – razgovori ugodni (verzija integrale)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s