Tamni vilajet podno Martin Brega


Čudna jada od Dugog Sela grada. Premda, ne bi bilo korektno izdvajati našu malu varoš iz konteksta jada od države u kojoj se nalazi. Dugo Selo je samo obrazac, maketa na kojoj možemo vidjeti princip po kojem funkcionira čitav “organizam” zvani Republika Hrvatska. Daklem, baš kao i na razini države, tako i u Dugom Selu dominira “kultura” tamnog vilajeta, sa svim onim obilježjima koji uz takav vilajet idu kao masline i sir uz crno vino.
Više puta sam već pisao o tome, ali kažu da je ponavljanje majka znanja  (zato  sam  valjda  i pao razred  pa  sam  ovako  pametan) stoga možemo još jednom reći kako su: mito, korupcija, veze, poznanstva, rodijaštvo, nemar za opće dobro, nekompetencija i oportunizam vezani uz političke prilike u našem selu kao dojenče za majku, kao Kamčatka za Rusiju, kao Karamarko za Tuđmana, kao zgrada dugoselske općine za restoran Piccolo.
Ta surova realnost, ta činjenica ide nama građanima na dušu ponajprije. Naime, i ja osobno sam isuviše gadljiv pri  samoj pomisli kako bi trebao zasukati rukave pa začeprkati po toj hrpi skorenog izmeta. Na vašu i moju  žalost dragi sugrađani, sve dok ne smognemo snage učiniti takvo što, nije nam za očekivati bitnije  promjene u načinu funkcioniranja naše male učmale zajednice.
Drugog   puta nam nema, ma koliko on  odbojan bio.
Zbog gadljivosti, rezigniranosti  i apatije koju ispoljava većina, a shodno tome i puno onih kompetentnih, situacija je takva  da  na vrh piramide  uredno sjedaju  oni drugi mahom – ignoranti, djeca negativne selekcije.
Takvi se ne boje ničega, a ponajprije ih nije strah vlastite nekompetencije za obavljanje stranačkih ili gradskih administrativnih dužnosti. Obično su lišeni bilo kakvih skrupula i osjećaja za opće dobro, te se vrlo brzo uklope u tamu vilajeta, opijeni iznenadnim osjećajem bitnosti i važnosti. Njima politički angažman predstavlja čisto nužno zlo na putu ka ostvarenju vlastitih mokrih hedonističkih snova. 
Takvima pojam “posloprimac” ne predstavlja apsolutno ništa. A oni su upravo to – posloprimci, premda se  kroz prizmu njihove osorosti, bahatosti, nedodirljivosti stiče pogrešan dojam da su – poslodavci.
Ulaskom u zgradu općine imate dojam da ste na dvoru vlastelina, mecene, kod kojeg je vaša prosta kmetovska duša došla izmoliti kakvu milost. Doduše, sam interijer ne ostavlja dojam raskoši jednog dvora,  barem ne u onim odajama koje moja podanička malenkost ima  prilike jednom ili dva puta godišnje posjetiti. Škripa starog  parketa i ofucani  namještaj kod kojeg ne možete dvije iste stolice spariti, na trenutak bi vas  mogli  zavarati, na trenutak,  ali samo  na  trenutak pomislite kako tu vrijedno rade skromni knjiški crvi. Sve  dok  ih ne sretnete  i dok  ne otvore usta iz kojih  se  širi omamljujući zadah Nesscafea u kombinaciji  sa nekoliko  cigareta.
Doza nadmenosti, bahatosti, neljubaznosti (čast rijetkim iznimkama)  koja vas zapljusne odmah  nakon  prvog  vala  zadaha  je upravo  nevjerojatna,  u tim trenucima spoznajete svu njihovu moć, snagu, aureolu bogomdane nedodirljivosti, reći kako ti ljudi ništa  ne  rade bi bilo pretjerano  i netočno, ali da imaju posve  iskrivljenu  percepciju vlastite uloge u  sistemu  – to  je nepobitno.
Ne jednom, sam osobno doživio dociranje, verbalni  ukor, skanjivanje dotičnih prilikom obavljanja najobičnijih administrativnih procesa, kao što je izdavanje radne knjižice ili predaje obrazca za povrat poreza. A sva ta osornost  je produkt osjećaja zaštićenosti i nedodirljivosti, te nakaradnog shvaćanja i krivog srastanja sa vlastitom ulogom u sistemu kojem pripadaju. Isto to krivo srastanje je tradicijsko i društveno naslijeđe iz nekih prošlih sistema koje u kombinaciji sa današnjim neofašističkim kapitalizmom tvori – tamni vilajet.
Dugo Selo je grad slučaj. I to ne u posljednjih nekoliko godina od kada gradom vlada poprilično nesposobni i dezorijentirani gradonačelnik Vlado Kruhak. Nabacivanje blata po tom čovjeku može biti samo trenutna, instant zadovoljština pojedinaca iz prevarenog puka ili čisto interesna sfera kroz koju suprotni tabor krči svoj put prema “ključevima grada“. Oni koji nestrpljivo čekaju cupkajući u redu koji vodi do pozicije odlučivanja i moći su mahom bivši osvjedočeni poltroni ili partijska potrčkala, taj ringišpil nažalost  dragi  moji sugrađani je perpetum mobile kada je Dugo Selo u pitanju.
Osjećaj nemoći je ono što me najviše tišti kada razmišljam o tom zatvorenom krugu osobnih interesa i nezajažljivih pojedinaca koji kroz obične činovničke funkcije vedre i oblače već dvadeset godina. 
Nedostatak dokaza, nepostojanje jake istance na vrhu (u ovom slučaju državnom vrhu) koji bi mogao autoritativno stati i zauzeti se za pravdu je popločani put u apatiju i rezigniranost. Zamislite da ja sada tu napišem ime i prezime čovjeka koji nije do laktova, ma nije ni do gležnjeva nego mu samo čuperak kose viri iz baruštine kriminala bazirane na malverzacijama u građevinskom sektoru? Što bi mi bilo činiti da me isti taj (čije ime svi dugoselci znaju) tuži i prozove za klevetu?
Gdje su mi dokazi? Ako izuzmemo to što Dugo Selo liči na Beirut sa početka osamdesetih i činjenicu da i laik može na terenu vidjeti očite propuste koji graniče sa tragikomedijom. Ali relevantne dokaze ja nemam, i isti taj hohštapler, mafijaš i kurvin skot zna to i bez ikakvog srama nastavlja svoje sramotne rabote. E vidite, da oprostite, jebeš ti takvu državu u kojoj se građani tako kao ja sada osjećaju. I to moje „jebeš“ nema veze sa antihrvatstvom, stoljećem sedmim niti Mladenom Kvesićem, to „jebeš“ je vulgarna ali za mene jedina razumna reakcija na dvadeset godina „državnosti“ koja to  nije. Mi nismo država, mi smo Arena čija konstrukcija i činovnički aparat služi isključivo u svrhu deranja kože i licitiranja sa stokom po uzoru na stočarske dražbe u Austriji.
U svijetlu svih ovih napisanih mudroserija iznad, rekao bi Blašević „kao višnja na šlag“ dolazi izjava sa skupa u Dugom Selu povodom 23. Obljetnice osnivanja HDZ-a Dugo Selo. Prvog ožujka u novouređenoj dvorani Preporod gospodin Dražen Bošnjaković (predsjednik Županijskog odbora HDZ-a Zagrebačke županije) reče a kažu svjedoci da je ostao živ, sljedeće:
Uvjeren sam u pobjedu jer bez HDZ-a nema Hrvatske!
Uz momentalnu erekciju prvog reda uzvanika/buzdovana,  gdje je posebno mjesto zauzeo akademik Željko Reiner, niti ostatak dvorane nije ostao ravnodušan na ovu grandioznu izjavu. Samo da napomenem kako Nezavisni dugoselski portal prenosi kako je štovani akademik bio „osobni izaslanik predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka“. U maniri Fuhrera, hohštapler Karamarko odnosno detuđmanizator koji se sada kune u Tuđmana, dozvoljava sebi luksuz da akademike šalje u ‘rvatske pripizdine kao svoje osobne izaslanike. Teatar apsurda?
Ne, dobrodošli u Hrvatsku. Zemlju velikih prilika za lopove, vucibatine i ostali amoralni ološ.
Nego da se vratim na izjavu gospodina Bošnjakovića.
Mene dakle zanima kome više?
Kome više taj kriminalni ološ pod zajedničkim nazivnikom HDZ-a može prodavati svoje patetične kvazi domoljubne splačine. Kome više narode hrvatski ne pretjerano pametni? Kome taj ološ preko svojih usta prevaljuje mrtve, ranjene, krv, zemlju, rat? Sve ono što su obezvrijedili, pljunuli i učinili uzaludnom žrtvom? Kome?
Ne znam. Rekao bi moj prijatelj nakon gomile razočaranja: „Idem u Srbe“. Možda ću i ja, premda sumnjam da je u njihovoj koži bolje.

7 misli o “Tamni vilajet podno Martin Brega

  1. Vidim da si stigao do 'doktorata' kritike hrvatskoga društva s posebnim osvrtom na svoj kraj… 🙂 Ali ako ovaj tekst smatraš samo “seminarom”, predložio bih ti i konkretnu temu 'doktorata': Tuđmanovih dvjesto obitelji kao izvršna vlast u RH: prošlost, sadašnjost i budućnost… 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s