Nećeš razbojniče


Dok si ponosni vlasnik magarećih ušiju zvanih “kredit u švicarcima” i dok firma u kojoj radiš opasno visi nad ambisom mračnim, nogomet bi svakako trebao biti zadnja tema na repertoaru monologa proćelave sijede glave tvoje.  U suštini tome i jest tako, količina energije, živaca, vremena koje trošim, gubim, ulažem na iracionalnost koju u sebi nosi navijanje za nacionalne selekcije je svedena na minimum u odnosu na neka prošla vremena stresa, tuge, radosti zbog neuspjeha ili uspjeha reprezentacije.
Više ne da ne idem na utakmice, nego ih niti ne gledam sa ekipom, a sve češće rezultate doznajem dan nakon sa šarenih naslovnica internetskih portala. Ponekad se čak uhvatim kako gledam reprize onih kretenskih američkih serija dok na nekom drugom programu komentator “radost i tugu na stihove lomi“. Kad sam već kod tih serija, zašto ih katkada prije sna gledam? Niti jedna me nasmijala od srca nije, humor je plitak, jeftin, izlizan. Zombi sa daljinskim u ruci.
Nego šta je. Možeš bježati ali nemožeš uteći, onaniranje zagađivača medijskog prostora tjednima prije pojedine utakmice te jednostavno natjera da i ti barem pasivno sudjeluješ u umjetno stvorenoj atmosferi “ništa od toga bitnije trenutno nije“. Možeš odolijevati i pružati otpor, ali poput horde živih mrtvaca u kockastim dresovima na poslu, ulici, trgovini kad tad klekneš i postaneš dio degenerične mase koja mali odmak od čemera svakodnevnice vidi u 90 minuta trčanja za loptom po livadi.
I dok tako klečiš i gledaš jednu sasvim prostu igru koja za cilj ima ugurati loptu u protivničku mrežu, sve što vidiš je refleksija čemera i jada svakodnevnice umotana u celofan sporta, prazničke atmosfere i domoljublja. Vidiš nakaradne obrise ovog apsurda omeđenog granicama kojeg državom zovemo.
Dok sam bio srednjoškolac, muvao bi se sa ekipom katkada po kvartu Sigečica, uglavnom zbog pekare i legendarnog: „Buhtla sir i slanac“, rečenica od 5 kuna koja me prehranila i koliko je većini iznosila dnevna tarifa džeparca. A pekara, da te bog sačuva, preteča labaratorija za proizvodnju kefira. Gljivice in da haus i all over the haus. Naslonjena na tu pekaru je bila opskurna autopraonica, zapravo garaža obljepljena jefitinim talijanskim bijelim pločicama, uz jedan miniwash kojim je zapovijedao jedan od budućih nas – ponavljač upalog pogleda i ispijenog lica.
Ništa ne bi bilo čudno u vezi sa tom autopraonicom, da se u nusprostoriji pokraj nije nalazio parkiran motor Harley Davidson i ni manje ni više nego Ferrari, crveni, pravi. Često smo zijevali u pauzama gutanja buhtle bez sira gledajući taj prizor nesvakidašnji. Kako su godine prolazile a mi bivali sve slabiji učenici i sve više se muvali, polako smo počeli primjećivati i obližnju birtiju naziva „Dino“. Nerijetko bi ispred te birtije znala biti parkirana čudnovata (ako se ne varam AMG izvedba) Mercedes crna limuzina kakvu preferiraju balkanski hohštapleri i biznismeni. Kasnije će se ispostaviti kako je pripadala Zdravku Mamiću, koji je tada još uvijek bio sitna riba. Spomenuti kafić „Dino“ smo pohodili rijetko, gore na katu se nalazio biljar pa bismo znali odigrati koju partiju, no u većini slučajeva bi lanac popriječio put sa natpisom „private“ na samom početku stepenica, a konobar nas ne bi ni pogledao pa smo odustali od te prakse. Nekada u prolazu znali smo vidjeti Cicu Kranjčara kako ulazi i još poneku „zvezdu“ livade, „potkrovlja i suterena“.
Vlasnik tog kafića je bio sada pokojni biznismen/nogometni menadžer Dino Pokrovac. To saznanje malo bolje bistri sliku o bijesnim automobilima i ekipi koja je tu svraćala. Kako svi znamo, pokojni menadžer Nike Kranjčara je ubijen u tom kvartu u haustoru zgrade iz pištolja, hladno, profesionalno, ubojica i naručitelj nikada nisu pronađeni. Kabadahija Mamić je godinama nakon toga postao to što je postao, ne impliciram ništa. Čista logika govori u prilog tezi „mala bara puno krokodila“.
Bilo kako bilo, ta protuha iz Bjelovara i dan danas predstavlja nesavladivu prepreku za ovaj naš apsurd od države. Mi kao narod se nismo u stanju obračunati sa najobičnijim gangsterom, čak štoviše isti taj gangster može biti viđen kako neobavezno ćakula uz pićence u društvu suca Ivana Turudića koji sa druge strane predstavlja maltene perjanicu našeg pravosuđa u procesu protiv najeksponiranije lopine bivšeg premijera Sanadera.
Jel to samo meni horror priča pred spavanja ili se i nekome od vas diže ovo malo kose na glavi?
Vratimo se mi na nogomet. Sinoć tako igra naša reprezentacija i Mamićeva prćija utakmicu u Swanseau protiv Walesa. U maniri „vrana vrani oči ne kopa“ Štimac alias „nećeš razbojniče“ je u kratkom roku postao intimus trgovca Zdravka i trenutno njih dvojica predstavljaju perpetum mobile u švercersko-preprodavačkoj fudbalskoj kaljuži zvanoj HNS. Uglađeni i inertni Šuker kao predsjednik saveza, sve to prešutno odobrava i načelno se distancira.
Tako sinoć i pod cijenu rezultata kabadahijin pulen Sammir, limitirani osrednji brazilac počinje utakmicu a mali devetnaestogodišnji wunderkind Kovačić sjedi na klupi. Njega su utopili u Inter, nema potrebe da više bude u izlogu, red je i zadnji čas da se sladoledara sa Copacabane utopi barem na istočno tržište. Kola su pritom opasno krenula nizbrdo, pa je na koncu „nećeš-hoćeš razbojniče“ bio primoran ubaciti ove koji valjaju a izvaditi lutku sa naslovne strane, sreća „nas“ je pomazila i rezultat je na koncu i više nego zadovoljavajući.
Hrvatski kretenski puk, i dalje mantra mantru: „Mamić jest mafijaš, ali zna prodati igrača!
Tu notornu glupost sam do sada čuo nebrojeno puta iz usta podšišanih ovaca koje me nebi toliko smetale da njihovo meketanje ne utiče na živote svih nas pa i mene. Neka mi bilo tko od zastupatelja te teze odgovori na jednostavno pitanje:
Koga je to veletrgovac Zdravko prodao za iole ozbiljniju cifru, a da taj isti momak nije prošao kroz filter kockastog izloga?
Nikoga.
Reprezentacija prodaje, ne Zdravko.
Vjerujem da se vidi kako sam preko one stvari pisao ovaj tekst, posebno ove posljednje crtice koje su me uistinu umorile i samo sam žurio ofrlje završiti još jednu salvu ćoraka iz moje butige. Ni nogomet više ne mogu gledati bez tog vrtuljka ispraznih monologa u glavi o stvarima na koje ne mogu utjecati.
Ponekad zaista zavidim ljudima koji su van tog vrtloga, bilo zbog ograničenosti ili mentalne superiornosti koja im to garantira, posebno kada se ovako kao sada nađem pred zidom i vičem a nitko ne čuje. Poput ribe u akvariju, zijevam u prazno dok krupna smeđa zjenica me promatra a vrh nokta čačka po stjenki stakla.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s