Joe 4 – "Njegov sin"


Joe 4 je bend (nemoj srati!? mi mislili „nova“ humoristična serija na RTL 2), trojka iz Zagreba premda se gdje god pojavljuje odrednica “našička dijaspora” koja svira noise-rock. Tko god od vas želi znati više o Joe 4 značenju imena benda i noise-rocku kao žanru neka googla sam, dosta je gotovana. Ovi mladići u ovom sastavu djeluju od 2008 godine i iza njih su dva EP-a “RDS-6s” i “Enola Gay“, te album koji je predmet recenzije a zove se “Njegov sin“. Njihovo debitantsko dugosvirajuće izdanje izašlo je još prošle 2012 godine, ali eto ja ga tek sada recenziram jer sam p…a i ne znam tko je Steve Albini. Svi vi ostali koji ste isto tako p…a i ne znate tko je Albini googlajte sami, nemam namjeru sada tu prevoditi wikipediju.
Moj brat sluša noise,  ne ja. On voli i The Jesus Lizard i Shellac. Ja sam nešto malo slušao ove prve i nijesu mi loši, što ne znači da su mi dobri. Joe 4 dosta podsjećaju na Lizarde, kažu drugi ljudi, a kažem i ja jer sam slušao nešto Lizarde kako sam već rekao. Zašto su moje crtice iznad prožete nekom vrstom ironije i sarkazma? Zato što sam p…a? Možda i zbog toga, ali prvenstveno zbog načina na koji sam čuo za ovaj bend kada mi je jedan underground mudroser u želji da dokaže moju ograničenost rekao: “Ti sigurno ne znaš da je Steve Albini producirao album benda Joe 4“.
Albino tko? Jedini kojeg takvog znam je Winter onaj Johnny.
Šalu na stranu, Steve Albini jest producent ovog albuma i mnogi se uzjebaše zbog toga u toj mjeri da se boje prevaliti smislenu kritiku preko usta u strahu od odmazde “albinijevaca“. Lišen tog tereta slušam ovaj album mirne duše i otvorenog srca i šta čujem?
Album teško ulazi u uho, ali ono baš teško. Iskustvo mi govori, recimo kada sam prvi puta čuo „Ono što te ne ubije to te osakati“ od Goribora pomislio sam „koje je ovo njesra?“. Danas citiram ST-a u svakoj drugoj recenziji a Goribor držim na tronu svoje muzičke hijerarhije. Ne vjerujem da će Joe 4 doći do istog statusa kod mene, ali upornost i drvljenje po njihovom albumu prvijencu urodilo je plodom, svidio mi se.
Zašto mi se sviđa „Njegov sin“?
Iz više razloga. Prvi je taj što su se usprkos svemu odlučili album podijeliti u omjeru 50/50 kada je u pitanju jezik izražavanja, dakle iako svjesni da će relativno mali broj ljudi unutar granica RH slušati njihov album i općenito ovakvu vrstu glazbe nisu se odlučili baciti sve karte na osnovu imena producenta u inozemstvo pa snimiti čistokrvno „englesko“ izdanje. Meni osobno taj „hrvatski“ dio albuma zvuči jako jako jako dobro, ruku na srce teško je čuti smisleni noise, post-metal, stoner, doom ili neki sličan pod žanrn na domaćem jeziku.
Drugi razlog bi bio nećete vjerovati, odlično odrađen produkcijski dio albuma, ali i svirački. Otvarajuća numera „Vatra“ će vam zorno to predočiti na samom početku, naglašena bas dionica i bubanj koji savršeno održavaju nivo buke čiji vrhunac se postiže stapanjem sa kompleksnim ritmičkim nastupanjem gitare. Jedini nedostatak je pomalo „blijed“ vokal, odnosno nedovoljno snažan i uvjerljiv što se zorno može primjetiti na samom završetku pjesme i „..ne igraj se vatrom..“ „urlikom“ koji bi za moj pojam trebao biti puno agresivniji, ne baš screamo ali sa više snage – svakako.
Ono što se često (praktički) zanemaruje, a u ovom slučaju je itekako bitno za potpuni dojam o ovom albumu su tehnikalije, i to vaše tehnikalije, naime nije nebitno slušate li „Njegov sin“ na liniji koju ste dobili sa pakiranjem Ariela od 5kg ili na nekoj ozbiljnijoj komponenti sa solidnom zvučničkom bazom. Za Dylana možda i nije toliko bitno, ali za noise – itekako. U solidnim (ne nužno audiofilskim) uvjetima, postiže se osjećaj žive svirke u sobi koja je u potpunosti ispunjena smislenom bukom dok vam glava izvodi atipične ritmičke pokrete. Divno iskustvo. Naravno, pitanje je koliko ljudi je spremno na ovakav način pristupiti glazbi koja ipak za većinu predstavlja – zabavu.
Stoga nije teško zaključiti da će ovaj album vrlo malo ljudi slušati a još manje na način koji garantira potpuni doživljaj i stapanje sa atmosferom koja se manifestira na način da se tokom odlične „Spartacus“ dovedete do stanja užarenih dlanova i bolnih koljena po kojima mahnito udarate ritam u želji da budete dio buke.
Na koncu, valja pripomenuti kako je ovaj album u koji je evidentno uloženo puno truda (o novcu neću, jer ne znam ali i to treba uzeti u obzir) dostupan kroz „odredi svoju cijenu“ opciju putem službenog bandcampa benda. Što bi značilo da možete momcima dati koju kunu a i ne morate za album u kojem će rijetki uživati, no ne treba naricati, oni su ti koji su na gubitku. Plakali bi samo da znaju.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s