Podijeljeni grad

Ovo nije još jedna priča o ćirilici i Vukovaru. Barem ne u onom direktnom smislu koji je posljednjih dana okupirao medijski prostor. Sada već daleke 1999 godine sam nekih mjesec dana ljetnih praznika proveo u Borovu Naselju kod rođakinje koja se tamo preselila nakon mirne reintegracije. Dakle tek nešto više od godinu dana to područje je bilo ponovno u sastavu Republike Hrvatske. Post-apokalipsa je bila stalna postava u tom gradu na Dunavu, korov i nisko raslinje su već dobrano okupirali svaku slobodnu površinu a repovi minobacačkih granata zabijeni u asfaltu nikoga nisu previše uzbuđivali osim mene. U početku sam ih zaobilazio, dok se i sam nisam priviknuo da je normalno ugledati rep projektila par centimetara ispod razine ceste.

Kvart u kojem sam stanovao bio je blok stanarskih zgrada, ja sam bio u obnovljenoj a praktički sve druge zgrade u susjedstvu su bile onakve kakvima ih je rat ostavio. Znači bez prozora, tu i tamo bi neka krpa ili deka bila navučena preko rupe gdje bi trebalo biti prozorsko okno, nepregledan broj tragova od gelera je bio standardna “fasada” uz pokoju veću rupetinu na mjestima gdje je projektil izravno pogodio zgradu. Sve u svemu nimalo ugodni prizori prilikom jutarnjeg hvatanja svježeg zraka na balkonu.

Rekoh zgrada u kojoj sam bio je bila obnovljena, i lift je bio novi. Stanara je bilo relativno malo, uglavnom pokoji povratnik, invalid. Spominjem lift jer prvog dana kada sam ušao u njega prizor je bio sljedeći – četiri S (C) i potpis: “Opet će te na Ovčaru“, na latinici (ako je uopće bitno) urezano ključevima (ili čime već) u sjajno srebrnu stjenku lifta. Kažem, bio je ako me sjećanje ne vara logoraš/invalid povratnik u istom ulazu i vozio se istim liftom, sreo sam ga par puta. Mene je strašno pogodila ta švrljotina, pogotovo kada sam nakon nekog vremena shvatio da to nije jedina takva. Bio sam u čudu, kako, zašto, tko? Mislim, znao sam “tko” ali otkuda im hrabrost, obraz? Cijelo vrijeme sam se nadao ugledati kakvog klipana da to radi pa mu skočiti za vrat. Čak sam bio i na glas bjesnio u tom smjeru, ali bi me moj mentor iz matematike kod kojeg sam bio na instrukcijama (koje su bile glavni razlog mog boravka tamo) uvjeravao:

Pusti, proći će te“.

On je valjda znao. Živio je već neko vrijeme u tom okruženju. Ponekad bi smo išli na pivo/sok, u Plavi 9. To je bio “naš“, odnosno hrvatski kafić. Putem do tamo bi mi pokazivao koji su “njihovi” lokali. Hodaš tako razrušenim gradom i vidiš klinca mlađeg od sebe 3-4 godine igra košarku na košu ispred razrušene zgrade. Učini ti se simpatičnim taj odmak od tragedije i mrtvila, lupanje lopte kao zvonka radost koja se probija kroz sablasnu tišinu mrtvoga grada (malo literarne akrobacije). Priđeš bliže, voliš hakl, možda bi i bacio koju, mali okrene leđa a na njima Bodiroga. U dresu od Srbije (tada SRJ) klinac igra. Nije ti ni do lopte, ni do hakla više. Čak štoviše poželiš ga napucati nogom u guzicu tako snažno da ga izuješ iz tenisica i dresa. U glavi zvoni:

Pusti, proći će te.

Kada misliš da si sve vidio, kreneš malo do Dunava, do mjesta gdje se nalaze Tri vrške, restoran koji je jedino čega se sjećam iz Vukovara od prije rata. Jednom se stari sa ekipom napio na našoj vojvođanskoj strani kuhajući fiš paprikaš pa su odlučili nastaviti feštu preko Dunava u restoranu, vjerojatno zbog muzike. A i neka opklada je bila u igri, znam da je ovaj jedan pojeo glistu pred svima, onu rasnu na pola puta do sljepića i onda su se svi nešto smijali dali mu neke novce i pao je dogovor da se ide preko. Nebitno, ako me Dunav onda nije odnio u onom čamčiću sa Tomos motorčićem i sedam pijanih mornara, onda me neće nikada. A još bolje se sjećam mamine jezikove juhe koja nas je dočekala prilikom povratka iz bećarenja, fiš je bio slana voda za to.
Uglavnom, prolaze mi kroz glavu ta sjećanja na putu prema Dunavu i u jednom trenutku vidim dres neki se suši na obližnjem balkonu, pogledam malo bolje ono ni manje ni više nego od Crvene Zvezde. I opet onaj osjećaj bijesa i nemoći, učinio bi nešto a neznaš što točno.

Prepričavaš te situacije kasnije prijateljima iz razreda i svi odreda reagiraju:

Kaj k…, šaka, nos, poluga, nek si mami stavi dres…” – i tako dalje i tako bliže, nisam ni ja puno blaže razmišljao da se razumijemo.

Uđeš u dućan, kasnije čuješ : “Joooj to je njihov“, ali novi si, ne znaš.

Naručuješ kruh, ova baba na moje uši ponovi sama sebi, kao da se uvjerava a u principu provocira:

Jedan hleb, jel..“.

I neću prešututi, kažem: “Ne hleb, kruh vas molim“.

Tišina. Trpa mi kruh u vrećicu, naplaćuje i ni riječi više.

Kratko vrijeme sam bio tamo, ali ubrzo sam počeo hvatati nevidljive konture crno-bijelo podijeljenog grada. Negdje pred sam moj odlazak igrala se nogometna utakmica SRJ-Hrvatska u Beogradu (0:0). Mislite li da sam bio iznenađen činjenicom da prekoputa našeg balkona iza ofucane deke trešti turbofolk na poluvremenu a svaka šansa Srbije biva popraćena oduševljenjem i pljeskom?

Valjda me stiglo ono: “Proći će te.

Trinaest godina kasnije putujemo na utakmicu u Vršac, gdje igra naša rukometna reprezentacija. Stali smo u Vukovaru, od prijatelja kolega sa fakulteta rođeni Vukovarac nam je ugovorio ručak u restoranu. Stižemo nešto ranije od dogovora, parkiramo kombi kod hotela Dunav. Imam frenda koji nije do tada bio u Vukovaru, zapravo dvojicu takvih. Uzbuđeni su, očekuju ponosni grad-spomenik na pragu Hrvatske. Počinju pjevati navijačku pjesmu, ide se na tekmu, nakon 60 sekundi dolazi policija i postavlja ultimatum:

Ili mir ili se trpajte u kombi i nazad. Ne želimo probleme u gradu.

Ozlajođenosti nema kraja kod ove dvojice, razočaranje, pitanje:

Kaj ovo nije Hrvatska?

Normalno, policija ne pomišlja ulaziti u polemiku. Ništa, u tišini odemo na pivu prije ručka, toliko vremena još imamo. Ulazim u prvi lokal na koji sam naišao. Malo nas gledaju čudno ali ajde, nova lica šalovi, majice, upadljivi smo i prije svega pristojni. Zvoni kolegi mobitel, zove ga ovaj momak koji nam je dogovorio ručak, pita gdje smo. Izlazi frend van sa mobitelom na uhu, čita ime birtije i pogađate?

A kud baš u njihovu!?

I to je Vukovar iz moje perspektive. Mi smo mogli saznavši za “njihovu birtiju” urlati, napraviti scenu, potući se ili u najboljem slučaju provocirati te otići iz tog grada ponosni “jer smo im pokazali!” Samo pitanje je što bi im u tom slučaju stvarno pokazali? A ti ljudi, jedni i drugi, taj grad nakon nas mora nastaviti živjeti svoju svakodnevnicu. Otišli smo nakon ručka na Ovčaru, položili vijenac ispred spomen doma i upisali se u knjigu sjećanja (nadam se da se tako zove).

Moj kum iz Bilja, mjesta nadomak Osijeka koje je bilo praktički crta razdvajanja i dan danas žali zbog mirne reintegracije. Mogu se složiti ili ne složiti s njim, prije će biti ovo drugo zbog mrtvih i ranjenih koji bi ostali iza rata, ali jedno sigurno znam – tamo se ne može nastupati po principu “dža ili bu” nego samo dijalogom i razumom te sa puno strpljenja i puno više angažmana od strane političkih elita kojima je Vukovar kao lutka na koncu koju po potrebi vade.

Tko sam uopće ja da popujem? Nitko. Ali opet barem nešto bolje poznajem situaciju nego mnogi koji bi to rješavali dekretom iz fotelje daleko od tog grada i što je još bitnije, daleko od svakodnevnice koju život u podijeljenom gradu nosi.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s