Sara Renar – "Djeca"


Za zagrebačku (kant)autoricu Saru Renar sam čuo kroz projekt Začarane Močvare, dakle još jedan plus i priznanje Nini Romić za trud i nastojanja u smjeru okrupnjavanja scene i predstavljanja talentiranih autora široj publici. Početkom travnja mjeseca Sara je izdala svoj debitantski album „Djeca“ za Aquarius Records, pomno pripremano izdanje o čemu svjedoče četiri izdvojena najavna singla („Trebam te“, „Bok“, „U velikom stilu“, „Djeca“)  u rasponu svibanj 2011 – ožujak 2013 godine. Za razliku od samih početaka prije 4-5 godina kada je Sara djelovala u klasičnoj kantautorskoj formi akustična gitara i glas, s vremenom je oko sebe okupila zaista respektabilnu ekipu muzičara od kojih svaki posebno i na svoj način daje štih albumu „Djeca“. Tako Sara u ekipi ima dva izuzetno cijenjena gitarista Luku Gečeka i Juru Gecija, Goran Leka je na bubnjevima, Ante Prgin – Surka beatbox i bubnjevi te Vanja Marin na basu kao vjerojatno  javnosti najzvučnije ime zbog svog angažmana u nikada prežaljenom bendu iz devedesetih –  Kojotima.
Album otvara jedan od najavnih singlova „U velikom stilu“, zapravo to je prva studijska stvar koju sam čuo kada sam krenuo malo pomnije pratiti ono što Sara radi. Ova pjesma je pokazni primjer zašto Sara ima sve preduvjete da zaokupi pažnju šireg radijusa publike koji seže gotovo do mainstreama, ali opet ne u toj mjeri da je možemo svrstati u estradne vode sa svim negativnim konotacijama i površnostima koje „estrada“ sa sobom nužno nosi. „U velikom stilu“ je demonstracija sile, suvereno nastupanje kroz dinamičnu, smislenu pop/rock formu sa naglaskom na „rock“ zbog punoće i žestine muzičke pratnje fantastičnog benda. I tu Sara ima „win-win“ situaciju, snažan vokal, prijemljiva lirika sa kojom će se mnogi poistovjetiti te već spomenuta neosporno kvalitetna muzička podloga.
Kada već spominjem liriku, albumom dominira klasična ljubavna tematika kroz okno emancipirane samosvjesne ali ujedno i ranjive ženske jedinke, premda se autorica ne libi pecnuti i osvrnuti na društveno licemjerje koje se manifestira kroz lažni altruizam u istoimenoj numeri „Altruizam“.
Poprilično direktno i bolno zvuči:
Pomagao bi drugima, moraš ipak mislit na sebe…Na tvojoj ljestvici prioriteta si prvo ti, pa onda ti pa ti pa dugo dugo nitko pa opet ti…
Ova tematika je posebno aktualna u svjetlu silnog humanitarnog angažmana putem društvenih mreža što Slavoj Žižek jako dobro opisuje kao „otvaranje sigurnosnih ventila koji dozvoljavaju da status quo ostane netaknut“, a Slobodan Sadžakov razlaže: „Nekom, najčešće simboličnom donacijom, klikom i humanošću iz fotelje, kupuje se ujedno i ,,lepa slika o sebi” i olakšanje da se nešto, ipak, uradilo. Međutim, sistem nepravde, po pravilu, ostaje nepromenjen, jer izostaje bilo kakva akcija usmerena protiv generatora problema. O svemu tome Sara progovara u poprilično ciničnom tonu (kakav licemjerje i zaslužuje) uz gitarističku funk/blues podlogu u maniri S.R.Vaughna.
Termopil“ je još jedna numera koja izlazi van prevladavajuće ljubavne šprance na albumu, naslov pjesme daje naslutiti kako se autor referira na bitku kod Termopila koja se posebno popularizirala kroz igrani film „300“. Premda se Sara ne bavi isključivo spomenutim događajem nego uopćava čitavu priču na razinu antiratne tematike i dvojbama koje se vežu uz uzaludnost ratovanja, žrtve i sjećanja na neke bitke davne. U svakom slučaju tematsko osvježenje na albumu koje pridonosi raznolikosti i na još jedan način pokazuje da autorica zna i da se može pozabaviti tematikom van uobičajenih pop/rockokvira.
Od ostatka albuma izdvojio bi naslovnu pjesmu „Djeca“, te  singlove „Trebam te“ i „Bokfeat. Beatbox Surka. Ove pjesme predstavljaju na neki način kičmu albuma. Sara sa lakoćom i na jednostavan način provlači ljubavne lomove, žudnje i strasti  iz svakodnevnice kroz formu nešto žešćeg gitarističkog rock zvuka u „Trebam te preko himnične „Djeca“ sa primjesama funka pa sve do snene „Bok“ gdje se akustični blues stapa sa beatbox podlogom.
Album u pravilu sadrži deset numera uz dodatak dvije završne pjesme koje su akustične verzije pjesama „U velikom stilu“ i „Bok“. E sada, moj osobni dojam je taj da ovi akustični dodaci nisu bili nužni, da li zvuče dobro? Zvuče, tu nema spora, „U velikom stilu“ bi dobro zvučalo da je limena glazba lokalnog vatrogasnog društva izvede. Opet na neki način se stiče dojam kako se ovim dodacima pokušala dati „težina“ albumu, premda ja smatram sasvim nepotrebno – album je sam po sebi odlično debitantsko ostvarenje koje praktički nema „fillera“ a nosi na sebi 3-4 zaista jaka naslova za koji bi si Žanamari&J’Animals prebili ruke i opet ne bi ništa napravili.
Zašto sasvim nepotrebno postajem „hejter“ u posljednoj rečenici gornjeg pasusa?
Mislio sam čak i izostaviti svoju slobodnu interpretaciju za kraj i iznošenje mišljenja ali čemu? Valja reći popu pop a bobu bob.
Dakle, na više mjesta i iz više izvora sam mogao vidjeti/čuti/pročitati podcjenjivačke i u prvom redu paušalne ocjene onoga što Sara Renar radi. Da se razumijemo, mi nismo u rodu, niti se poznajemo, niti ja imam ikakve koristi od hvale ili pokude bilo kojeg autora pa i Sare. Rekao bi da se nepravedno i iz sasvim pogrešnih razloga pokušava umanjiti vrijednost i talent koji ova cura nesumnjivo posjeduje. Ja ne znam je li ona samoživa, preambiciozna, ohola ili na bilo koji drugi način odbojna osoba u privatnom životu, ja ne znam ima li ona za cilj uzeti pare i postati popularna pod svaku cijenu. Jedino što znam o njoj i što želim znati je ono što njezina glazba govori, a glazba kaže da ova cura zna i može. To što ne živi u kolibi ili kamp prikolici i nema oko sebe aureolu boemštine koja valjda garantira kvalitetu (!?), to što ima renomirane glazbenike oko sebe i jakog izdavača, ne bi trebale biti otegotne okolnosti i razlog da se priča o „pozi“, „fejku“, „lažnjaku“ i ne znam kakvim sve konstrukcijama iz malih glava povelikih hipstera. Kamo sreće da Sara postane mainstream, pa da prosječna hrvatska srednjoškolka na putu kući pjevuši „Altruizam“ namjesto nečega iz paklene kuhinje Huljićevih, u tom smislu povezivati mediokritete i  ono što ova cura radi nema smisla i naprosto nije točno.
Toliko od mene, uz preporuku da svakako preslušate album „Djeca“, koji vam neće odgovoriti na vječna pitanja „kako“ i „zašto“ niti ima intenciju činiti to, ali će vam sigurno priuštiti uhu ugodne trenutke opuštanja i zadovoljstva.

6 misli o “Sara Renar – "Djeca"

  1. Nitko sretniji od mene da u svakom klubu koji posjećujem svira npr. užasno zabavna/zarazna Altruizam.

    Ali da se kratko referiram na ovo:
    -To što ne živi u kolibi ili kamp prikolici i nema oko sebe aureolu boemštine koja valjda garantira kvalitetu-

    Nema umjetnosti bez patnje, unutarnjih nemira, nesreće, frustracije…Ni glazbene ni bilo koje druge. Sara je, čini mi se, ipak zabava, i kao takva je zakon.

    Sviđa mi se

  2. Ah Kevine@, otvorio si pandorinu kutiju i zatvorio je u kraktom roku uz još kraći elaborat. Dakle o toj temi ima li ili nema umjetnosti bez nemira i patnje bi se dalo naširoko i nadugačko razglabati u nedogled i pitanje je da li bi došli do konsenzusa ili barem kakvog suvislog zaključka. Patnja jest katkada okidač za umjetnički izraz, ali ja smatram da nije pravilo. Uostalom postoje živi primjeri poput Balaševića ili Waitsa ili Neila Younga koji koliko ja znam nisu proživjeli i doživjeli sudbinu Hendrixa, Morissona ili Janis Joplin a opet im se ne može osporiti umjetnički izraz. Naravno ukoliko ih ne smatramo umjetnicima moja teorija pada u vodu. Sa druge strane Eric Clapton kojeg smatram limitiranim autorom je snimio svoju ponajbolju pjesmu “Tears in Heaven” pod utjecajem teške, možda i najteže roditeljske noćne more i gubitka djeteta, u njegovom slučaju je patnja bila okidač za izvanredni umjetnički izraz. Neil Young je u kasnijoj fazi karijere (iza 80-e) isto pisao pod utjecajem bolesti svoga sina…ali je i prije toga bio vrstan autor tako da….

    Da ne duljum, ja nisam ni rekao kako smatram da je Sara odnosno glazba koju radi – “umjetnost” ali smatram da je dovoljno umjetnička da se ne može svrstati pod kapu estrade koja se vodi proračunatošću i jedino mjerilo je broj prodanih ulaznica i CD-a. Estrada funkcionira sa predumišljajem a mislim da kod Sare to nije slučaj, uostalom s obzirom da se radi o zgodnoj curi nisam primjetio da igra na kartu seksipila što bi u estradnim vodama bio glavni adut.

    Nadalje (ipak duljim) ova moja opaska o kamp kućici na razgovoru (višegodišnjoj debati) između mene i prijatelja koji obožava Townesa Van Zandta, ja tvrdim da status tog umjetnika ima onu notu pretjerivanja upravo zbog priče o odbacivanju normi suvremenog društva i nasljedstva koje mu je otac naftni magnat predodredio te odlaska u kamp prikolicu i boemskog života. Da nema te priče, Townes bi bio dobar kantautor, a ovako ga se stavlja uz bok Dylanu premda nepostoji smisleni razlog za takvi što.

    Na koncu, kažem opšorna je to tema ali mislim da moj zaključak recenzije:

    Toliko od mene, uz preporuku da svakako preslušate album „Djeca“, koji vam neće odgovoriti na vječna pitanja „kako“ i „zašto“ niti ima intenciju činiti to, ali će vam sigurno priuštiti uhu ugodne trenutke opuštanja i zadovoljstva.

    Govori sve.

    Sviđa mi se

  3. Pa jest Srđane. čini mi se da si ti jednom prilikom rekao kako ne poštuješ više umjetnost Bore Đorđevića od kada je zastranio? Jednom prilikom sam tako ušao u priču o njemu sa osobom ženskog spola koja je rekla da se on nije puno promijenio i da je od samog početka karijere bio šovinistički gad (haha mislim da je to ona gledala iz ženskog kuta i “evo ti za taxi” pozicije). Kada malo bolje razmisliš, nije ona daleko od istine. Ali unatoč svemu, Riblja Čorba za moj pojam u prvih 4-5 godina rada je izdala neke izuzetne uratke a Đorđević je kakav god da je čovjek koji zna (ili je znao) napisati pjesmu – to je naprosto činjenica.

    Sviđa mi se

  4. a ono, nisam ni izbliza rječit kao ti (pogotovo ne u pisanom obliku) pa ću kratko, odnosno primjerom. mislim da ne može netko napravit umjetnost od ljubavne pjesme, pjesmu koja će dotaknut slušatelja, a da je pritom sam presretan u ljubavi. zato su recimo nick drake ili otac i sin buckley neprikosnoveni na tom području.
    o townesu i waitsu izgleda imamo oprečna mišljenja. u vezi claptona potpisujem svaku tvoju napisanu riječi (ujedno je to i vrlo čvrsti dokaz teze sa početka razgovora), a na balaševića sam alergičan i bolje je da šutim. a recimo i da dosta znam o tipu iz druge ruke.
    neil young – dijete rastavljenih roditelja, indijanski korijeni, bolestan sin, droga, nesretne ljubavi, rasizam, bliski istok…više nego dovoljno frustracije.

    al u biti mislim da se mi i slažemo oko sare. kada bi njezinu glazbu postotno podijelili na umjetnost i zabavu, neki postotak bi i umjetnost dobila, hehe.

    ps baš mi je drago da sam otkrio tvoj blog. ima tu zanimljiv tema za mene, pogotovo glazbenih. i da, anton baš nestaje, haha. vidio sam ga 10ak puta, al zadnja dva su bila baš upečatljiva. prije nekih 4-5 godina izgledao je baš prepolovljen, iako je i po prirodi mršaviji i niži. al onda sam ga vidio prije dvije godine, i stajao sam s njim i popričao malo, tip nije imao 40 kila jebo me pas. sad ga idem opet vidjet za 4-5 dana i plašim se malo prizora, haha. al s gitarom u ruci taj se”čovječuljak” pretvara u najmoćnije oružje na svijetu.
    pozdrav

    Sviđa mi se

  5. Da, i ja mislim da se slažemo jer premisa ovog razgovora ne može biti “Sara Renar umjetnica” jer ja to nigdje nisam niti ustvrdio. Samo sam rekao da je se ne može trpati u estradne vode, premda je svakako više mainstream od jedne Nine Romić ili Ivane Picek. Uostalom, od kuda ti ili ja znamo nije li ona imala ljubavnih brodoloma? Mislim, ovo sada već postaje voajerski ali ja vjerujem muzičaru na iskrenosti sve dok se ne pokaže i dokaže suprotno od toga. Pa tako i njoj.

    Nadalje, ne trebaš se suzdržavati reći bilo što o Balaševoću ili Waitsu ili Townesu pogotovo ako imamo oprečna mišljenja jer samo iz suprostavljanja oprečnih mišljenja se rađa nešto novo, bolje i ja volim takve razgovore, naravno ako nisu u svađalačkom tonu a mislim da za to između nas dvojice nema razloga. Nikada pa ni sada ne tvrdim da je moje mišljenje ispravno o bilo kojem od tih muzičara, oni koji se slažu samnom neće pomaknuti planinu, samo oni koji imaju suprotni mišljenje mogu izbrusiti moje znanje i mišljenje. Zbog toga cijenim ljude koji drugačije misle i volim s njima debatirati, uz pivo još više, ali ni ovako nije loše.

    A Anton nestaje, da, baš nestaje. Premda slažem se da se sa gitarom pretvara u najmoćnije oružje na svijetu.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s