Hashish Club – "Firework in progress"


Kada mi je u ruke došao album Hashish cluba, lagano sam ga odložio sa strane na hrpu „kada budem imao vremena ću preslušati ove albume“, iz očitih (premda vidjeti ćete kasnije ne i opravdanih) razloga prva asocijacija je bila vezana uz dim, ska, reggae, dub, crossover ili nešto slično tome, još jedan nabrijani spoj ska/punk poskočica – oh nouuu. Ne moram ni reći da sam se nemalo iznenadio kada je konačno album „Firework in progress“ došao na red za preslušavanje. I krene tako prva stvar „Tehnicolor feat. Dušan Kalinić&Hornsman Coyote“, neki industrial na tragu Nine inch Nailsa, ubacuje se bas, i onda samo mi se dignu ruke u zrak i poželim da počne padati kiša a da me orkestar Cigana prati niz zemljani blatni put:
Šta to svetli, šta to sija, na nebu iznad naaaaaaaas?

Jedna kuuuuća, jedna zeeemlja, sve nas čeka jedan spaaaaas

Makar kiša da nas spaaaaaaaja, al izvor bistar jeeeeee

Duša svetli, oko sija, sve bez toga ništa jeeeeeee
Jao. I cijeli dan i dan nakon toga taj Dušan Kalinić mi u glavi pjeva te stihove u maniri najboljih Romskih napjeva, nakon njega na industrial podlogu uletava Hornsman Cooyte iz benda Eyesburn koji pjesmu odvodi u praktički dancehall, čak me malo podsjetio na Shaggya iz „Boombastic“ ere. Ova uvodna numera je zapravo savršeni obrazac i pokazatelj spiritus movensa Hashish cluba. Dakle riječ je o dva momka iz Beograda koji se odazivaju na umjetničke aliase Maestro i Maniac. Priču oko Hashis cluba guraju od 2009 godine, ovo im je drugi službeni album. Cilj im je stvarati umjetnost na osnovu osjećaja i ne nužno kroz isključivo muzički izraz. Uz učešće raznih autora iz raznih područja stvaralaštva. U neku ruku zamislite ovaj dvojac kao akcelerator raznih čestica koje se kroz njih spajaju i tvore neke sasvim nove spojeve nastale njihovim sudaranjem. Nakon takvog pogleda na ovaj dvojac, malo će vam jasnije postati od kuda i kako u jednoj pjesmi savršeno jedno uz drugo pristaje industrial/romska narodna glazba i ska/dubreggae.
Inače da razbijemo i tu moguću predrasudu, Hashis club odnosno izvorno The Club des Hashischins je bio (praktički) tajno udruženje u periodu 1844-1849 godine, koje je djelovalo u Parizu a okupljalo je boemsko/intelektualnu elitu koja je eksperimentirala sa drogama i njihovim utjecajem na stvaralaštvo. Između ostalog, članovi su bili Victor Hugo, Alexandre Dumas, Charles Baudelaire, Honore de Balzack, Gerard de Nerval  i mnogi drugi.
„Firework in progress“ sa svojih šest pjesama u (cca) 26 minuta trajanja, spada u kategoriju EP-a. S obzirom na „filozofiju“ ovog dvojca analognu onoj The Club des Hashischins, ne iznenađuje činjenica da je album multi jezičan i multi instrumentalan, te naravno ima dodirnih točaka sa gomilom muzičkih pravaca tako da ih nema smisla sve nabrajati, valja samo pripomenuti kao što već rekoh kako je industrial baza nešto što se provlači manje više kroz svih šest numera. Ono što će biti zanimljivo vidjeti je eventualni live set ovog dvojca, s obzirom na bezbroj suradnika i suradnji, nastup uživo može predstavljati pravi mali tehnički pothvat.
Numera „Živac“ je bazirana na lirici pjesnika i rock kritičara Milana B. Popovića, nešto „mračnija“ atmosfera uz spokenword formu izražavanja sa downtempo industrial podlogom, ima nekog „bluesa“ u ovoj pjesmi na tragu onoga što Aleksandar Stojković (Goribor) radi u svojim „Na kućnoj bazi“ projektima. Naredna „Felo de se“ je ritmički sušta suprotnost, nabrijana electro/beat forma koja me ritmom i (uvjetno) angažiranom lirikom podsjetila na Golem i Yurija iz Stillnesa, nakon preslušavanja ovog albuma uvjeren sam da bi Hashish club i Yuri vrlo brzo našli zajednički jezik, i tu suradnju bi osobno volio čuti.
 Ono što je mnoge pa i mene zbunilo i dovelo u nedoumicu je „Maaf Tuhan feat Body zeka“, gdje Suzana Sumrah (Halftones) pjeva zavodljivim muzinim zovom na Indonezijskom jeziku uz dub/trip hop podlogu. Toliko me zaintrigirala čitava ta situacija da sam kontaktirao putem društvene mreže bend i dobio odgovor kako u engleskom originalu ta pjesma nosi naziv „Good morning God“, a autor pjesme je sam izvođač Suzana Sumrah.
Završna sedmominutna „Amen“ je najraznovrsnija i najkompleksnija stvar na ovom EP-u. Spoken word uvod na engleskom uz glas koji je propušten kroz robotiziranu mehaničku matricu, prelazi u lagani ambientalni industrial koji presjecaju religijski pokliči u slavu Alaha na koje se nastavljaju dramaturški sampleovi iz kompozicija ozbiljne glazbe. Zvuči previše? Ali ne, to još nije kraj, tek je počelo, tek dolazi brži electro beat tempo uz natruhe dark industriala pa i electro punka. I što je najbolje, sve to zvuči jako jako jako dobro, zvuči svježe, maštovito, unikatno, ovi ljudi rade nešto što definitivno još nije i neće neko vrijeme doći do nekog šireg sloja publike na razini alternativnog, u tom pogledu status lučonoša se nameće kao neminovnost.
Hashis club, palac gore.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s