Stakleni grad

Čitati putopisno-filozofski roman “U potrazi za staklenim gradom” koji potpisuju Željko Malnar i Borna Bebek, može biti dvosjekli mač. U jednu ruku on predstavlja izuzetno zanimljivo i nadahnjujuće štivo koje doista daje odgovore na neka teška pitanja o smislu i besmislu življenja, dok sa druge strane djeluje sasvim deprimirajuće jer intenzitet osjećaja o “promašenom životu” postaje sve jači. Naravno ako vas se sintagma “promašeni život” uopće dotiče.
Željko Malnar je prije nekoliko dana preminuo u 69-oj godini života, što je da se ne lažemo bio glavni okidač za uzimanje njegove knjige u ruke. Sa moje strane to je na jedan način svojevrstan pokušaj iskupljenja ili neka vrsta posljednjeg pozdrava, jer kako sam pripadnik mlađe generacije prva i osnovna asocijacija vezana uz njegovo ime je “Noćna mora”. Za one koji ne znaju, riječ je o kasno noćnoj anti-emisiji koja se emitirala na tadašnjem OTV-u subotom od 22h pa sve do ranih jutarnjih sati narednog dana. Službeno, punih 18 godina (uz manje stanke) od 1992 – 2010 trajalo je emitiranje. U mojoj obitelji, postojala je duga tradicija praćenja ovog showa, i to na način da bi stari uredno svaku subotu video rekorderom snimao emisiju i sutradan tokom nedjelje uz premotavanje je pregledavao. I to je na neki način bilo “varanje” jer se gubio osnovni smisao i koncept koji je imao samo jednu svrhu – odvratiti vas od gledanja.

Tako je Željko znao, na primjer, oko 1 h ujutro ostaviti otvorene skupe telefonske linije i leći na kauč u studiju te spavati, dok bi raznorazni zajebanti, ali i oni sa lječničkom dokumentacijom, uporno zvali, psovali, vrijeđali i slično. Nakon par sati, ladno bi se ustao i otišao kući. Da se sada prepričavaju sve dogodovštine, incidenti, nezaboravni trenuci, zaista nema nekog smisla, ali niti vremena i prostora, jedno je sigurno – uz Zločestu djecu sa 101-ce i njihov šovinistički humor tokom prve polovice devedesetih, te prelaska Pervana i Zuhre na OTV, Malnarova “Noćna mora” je neizostavni dio mog identiteta u obliku žargona, poimanja humora, pogleda na život.

E sada, između tih raznoraznih noćnih egzibicija, Malnar bi znao puštati snimke sa svojih putovanja po Istoku, kako kaže u uvodu svoje knjige:
Ova knjiga je alegorija. Stakleni grad je žena, a put na Istok je put čovjeka u samog sebe.
Iskreno, nisam tada previše obraćao pažnju na taj dio njegovog lika i djela, premda kao da ni on sam nije ulagao previše truda da naglasi važnost tog perioda svog života. U muko doba noći bi pustio neko od svojih putovanja nepreglednim pustinjskim pejzažima uz rijetke susrete sa nomadskim plemenima nalik Beduinima. Iz perspektive klasičnog konzumenta TV putopisa, njegovi materijali su sadržavali ogromnu dozu mistike, skrivenih značenja, filozofije i u tom pogledu bili su teško probavljivi ako ih usporedimo sa Goranom Milićem i njegovim putešvesijama. Isto tako, nekom nepravdom i ljudskom zavisti, zloćom ili tko bi ga već znao zbog čega, uz ime Željka Malnara se vezala nemila epizoda po imenu Crna ruža, točnije riječ je bila o navodnoj darkerskoj sekti čiji članovi su štovali kult krvi i smrti, a vođa je bio – Malnar. Klasična senzacionalistička sranja i papazjanije tabloida sa kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, čitava priča je posebno zaintrigirala javnost nakon smrti (navodnog ritualnog samoubojstva) mlade djevojke iz Dugog Sela. Nekih stotinjak metara od moje zgrade se nalazio ugostiteljski objekt koji je navodno bio središte te sekte i među nama klincima se doslovce šapatom pričalo o tome, iako se sve svodilo na nagađanja i zapravo nitko nije ništa konkretno znao reći o tome. Ispada da je bujna novinarska mašta bila glavni generator tih priča.

Bilo kako bilo, i sam stric Google će vam Crnu ružu i Noćnu moru ponuditi kao bitnije rezultate prilikom “googlanja” o Željku Malnaru, ali ono što je istinski bitno jest činjenica da mu većina nas običnih smrtnika može pozavidjeti na hrabrosti i životu kojeg je živio na način kako ga je živio. U neprestanoj potrazi za “smislom” je upravo našao smisao i vrlo vjerojatno nije imao vremena tratiti svoje vrijeme na sasvim izlišne i nebitne stvari te na taj način propustiti svoj život kroz ruke i kajati se nad tom spoznajom. Kroz prizmu toga, njegova knjiga ima tu oštricu koja vas zasiječe tamo gdje najviše boli, po taštini i kukavičluku, po životu kojeg ste promašili jer se niste trudili pronaći smisao. Njemu je put na Istok predstavljao tu potragu, netko drugi će u sasvim suprotnom smjeru tražiti smisao, ali jedno je sigurno – biti rob društvenih normi, svakodnevnice, čamotinje naš je izbor, kukavički i podanički. Potraga za mitskim Staklenim gradom dužnost je svakoga od nas, druga je stvar što od dužnosti bježimo i prepuštamo se liniji manjeg otpora koju zovemo – sudbina.

Samozavaravamo se kako smo predodređeni baš za ovu rolu koju igramo, i u toj varci nalazimo spas, zaklon od odraza lica kukavice koje se javlja svaki put kada istini u oči pogledamo.

Napomena: Simptomatično je s obzirom na traganje za smislom i krugom kao savršenim oblikom koji ne ostavlja mjesta stranputicama i neodgovorenim pitanjima – 69.


Jedna misao o “Stakleni grad

  1. Izvrstan tekst koji je istakao ono sto je najbitnije i najvrednije u licnosti pomalo kontroverzne osobe kakva je bio Malnar.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s