Bistro na rubu šume – Vol.2

Bistro opet napada! Nije ni meni baš najjasnije čemu ovaj uvodni bojni ratnički poklič, ali nekako se u žestokoj konkurenciji floskula nametnuo kao najbolje riješenje, dakle, pred nama je drugo ili ti Vol.2 kompilacijsko izdanje neformalne družine okupljene oko nečega što se naziva “Bistro na rubu šume“. Namjesto da vrte palčevima i u zatvorenim kružocima dovijeka nariču nad teškim usudom neshvaćenih marginalaca, ovi ljudi su odlučili uzeti stvar u svoje ruke i u juriš na barikade. Ako i “izginu” te netragom nestanu, barem znaju da su pokušali.

Nego, za razliku od prethodnog Vol.1 izdanja koje moja malenkost praktički i nije imala potrebe posebno preslušavati zbog činjenice da sam veliku većinu pjesama i bendova/autora znao već od ranije, Vol.2 je sasvim druga priča. Iako jesam, kroz neke internetske korenspodencije, čuo za dosta učesnika Vol.2 izdanja, moram priznati da nisam bio posebno upoznat sa njihovim muzičkim izričajima, tako da u tom pogledu ovo je bio svojevrsni paket iznenađenja za mene. Slijedom toga, bilo mi je potrebno više vremena  da “uđem” u album, da se dojmovi slegnu, da na svaki spomen “Bistroa” neki pamtljivi, zavodljivi refreni počnu u onim malim stripovskim oblacima lebdjeti iznad glave.

I što to točno znači?

Pa ovako.

“Imam snage da se smijem, ja imam volje” odjekuje, nevino dječje iz grla Lucije koja sa još dvije cure čini bend Punčke (Vinkovci/Novska), njihova skladba “Petra Pan” na upečatljiv način otvara kompilaciju nudeći izuzetno osvježavajuću dozu inteligentnog indie-popa koji vas jednostavno nosi svojom čistom nesputanom energijom. Ono što ja podmnijevam pod sintagmom “inteligentni pop” nastavlja se i u sljedećoj numeri “Da ti želim dobra jutra” grupe Ti iz Beograda, ovaj makedonski duo iz glavnog grada Srbije nasuprot energiji Punčki suprostavlja sjetu i melankoniju lijenog popodneva i kišnog jutra.

I sada, da se mene pita, čisto radi koncepta treća i četvrta stvar bi trebale zamijeniti mjesta, ovako, sasvim nezasluženo Matija Habijanec i njegov bend The Marshmallow Notebooks ispadaju “uljezom” na putu do prvog (za mene) vrhunca albuma u vidu pjesme “Andrija” benda Bitipatibi, još jedne sanjive, mazne, emocijom nabijene doze tog sada već famoznog inteligentnog popa i pjesme koja je prva među jednakima ostala začahurena negdje u zakutku mog ne pretjerano iskorištenog mozga. A Matija? Odličan, instrumentalni uvod na mandolini (ako se ne varam), vas smjesti u neki old timer dvosjed bez krova i odapne kroz sunčano ljetno jutro na makarskoj rivijeri kojom klizite dok vas pogledom prati zadrigli Mate Bulić sa jumbo plakata uz cestu. Muzika za film.

Adam Semijalac aka Bebe na Vole, je moj stari “poznanik” u muzičkom smislu, još tamo od vremena kada je MySpace bio u điru, a on, koliko je meni poznato, samo tamo bio dostupan za preslušavanje. Vječiti zarobljenik priča o tome kako bi uspio da je rođen u koljevci roots bluesa, vječiti nepravedno ignorirani ekscentrik (u pozitivnom smislu) koji tvrdoglavo gura svoju priču. I ima talent, i ima “ono nešto“, a publike kod nas ima u svakom slučaju premalo, jebiga. “Going mad” je stvar za vrijeme koje desnom nogom znojna čela udarate ritam dižući prašinu sa poda nekog raspadnutog “juke jointa” dok se kroz guste oblake dima ispred vas nazire boca ljutog, jeftinog bourbona. Muzika za film.

Žen je još jedan ženski bend na kompilaciji, gledao sam ih uživo jednom prilikom u SC-u kada su nastupale uz Olovni Ples, predstavljaju zanimljivu i nesvakidašnju pojavu na domaćoj muzičkoj sceni, izrazito kompleksne, eksperimentalne muzičke strukture, neka vrsta synth/pop/rock psihodelije koju uspješno kombiniraju sa grafičkim vizualizacijama. Doduše, taj izrazito bitni segment spoja audio/vizualnog nije moguće predočiti dok ih ne pogledate u koncertnom izdanju, tek tada će vam “Šuma, mačka, gospođa i prozor” postati cjelina.

Nastavak albuma nam donosi lepršavi indie pop zagrebačkiog benda Kimiko u pjesmi “Monster“, potom izuzetno talentiranu Irenu Žilić koja bi u mojim sasvim subjektivnim poimanjima njenog umijeća trebala okušati sreću kroz izričaj na Hrvatskom jeziku, drugim riječima – ja bih to volio čuti, iako i ovako njena “Days of innocence” predstavlja uz Bitipatibi još jedan značajan trenutak ovog izdanja, malo remek djelo akustičnog singer songwritinga.

Posljednje dva mjesta na kompilaciji baštine riječka Marinada i zagrebački bend U pol 9 kod Sabe. Prvospomenuti su se predstavili numerom “Tko kaže A“, pomalo monoton komadić ambientalnog indie pop/rocka i teško na osnovu ove stvari mogu objektivno suditi o ovom bendu. Drugospomenuti pjevaju “Želim biti strejt“, prpošna, neopterećena, koketirajuća swing/jazz/pop/rock poskočica provokativne lirike, premda na ime provokativnosti bi dobili puno više bodova da je ovo snimljeno petnaestak godina ranije, ovako, jedna zgodna, za mene ne pretjerano impresivna pjesmica.

U konačnici, s obzirom koliko sam puta tokom ove recenzije napisao riječ “pop“, s jedne strane izuzevši par “uljeza” ovo se može smatrati kompilacijom alternativnog inteligentnog popa, što samo ide u prilog tezi da postoji veliki broj mladih talentiranih ljudi na svim muzičkim pravcima, naprosto – regija buja kada je nova glazba u pitanju, kreativnost, mladost, intelekt, prpošnost – četiri jahača na kojima Bistro na rubu šume Vol.2 juriša prema barikadama predrasuda i nekih arhaičnih ustaljenih zabluda kako je dobra glazba na ovim prostorima nestala skupa sa zajedničkom nam državom.

Besplatno skidanje: OVDJE!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s