Iron Maiden u Areni – "…ostat će okrugli trag na mestu šatre…"

Kažu ljudi, ljudi kažu da se prve ljubavi uvijek pamte. Iron Maiden i moja malenkost doduše nisu bili nikada u nekoj velikoj ljubavi, ipak, kazeta „The number of the beast“ tamo negdje u prvoj polovici devedestih godina prošloga stoljeća, uvelike je odredila moja glazbena lutanja koja su se zbila u budućnosti. Već sam ranije pisao ŠTORIJU (klik na link) na tu temu, pa ne bi da se ponavljam, uglavnom, sinoć sam dvadeset godina nakon prvog susreta sa glazbom Maidena konačno gledao taj bend uživo.
No da krenemo od početka. Nakon odvratno neukusnog hamburgera u onom pajzlu od McDonaldsa (usput ako nekog zanima, par sati kasnije dotični hamburger je naprasno napustio moje tijelo), moj vjerni pratitelj (da ne kažem Sancho Panza) i ja smo se zaputili u velebno/sterilnu Arenu Zagreb u koju uđosmo nešto prije 20h. U tim trenucima trajao je nastup Anthraxa, trash metal prvoborci koji su tu i tamo prozujali kroz moju životnu playlistu i ostali zapamćeni po jednoj pjesmi „Metal trashing mad“. Obožavam tu pjesmu, i nažalost nijesam je čuo sinoć, tako da, što se mene tiče nisu ni morali dolaziti ako to nisu planirali svirati. Očito je stvar u nemogućnosti  Joeya Belladonne da vokalno to izvede na pravoj razini, i onda mi sviraju „T.N.T“ od AC/DC-a da podignu atmosferu, bogati, najbolje bi bilo da ubace „Iznad Tešnja zora sviće, naša ljubav vječna bit će..“, barem na Balkanu bi imalo prođu. Nisu mi baš najjasnija ta forsiranja nečega što očito više nema smisla, novac – da razumijem, ali ono sinoć nije bio Anthrax, nego neki blijedi cover bend. Osim što nije bilo energije i zvuk je bio očajan, tako da je završna „Antisocial“ zvučala tragično. No dobro, tko sam ja da serem?

Kako je taj bend nekada zvučao pogledajte u video zapisu ispod, te onda ako imate volje potražite novijeg datuma izvedbu “Metal trashing mad“, očito je zašto su je izbacili sa većine nastupa:

Valjda im poluprazna dvorana, masa nezainteresiranih ljudi  i status predgrupe nakon 30 godina karijere, govore više od ovakvih mudrosera poput mene.

Nego, nekih dvadesetak minuta prije 21h, ovi što misle da su Anthrax su se pokupili sa pozornice i kako je najavljeno čekalo se 21h da Iron Maiden izađe i otpraši svoje. Arena je bivala sve punija, publika šarolika, od bajkera, svjetskih prvaka u WoW-u, klinaca koje mama i tata vode na koncert pa im kupuju kokice, pa hot-dog, pa palačinke, onako, pravi mali Kirvaj u hodniku Arene, samo je ringišpil falio a zaštitni znak – majica sa Eddijem koju je imalo 98,7% posjetitelja. Industrija, teška industrija. No dobro, što se toga tiče nisam ni očekivao nešto drugo. Konačno, točno u 21 h su se ugasila svjetla te je krenuo na velikim ekranima video intro nakon kojeg je suknula vatra sa pozornice i iz neke rupe iskočiše njih petorica uz gromoglasan vrisak prisutnih. Bubnjar Nicko McBrain nije iskakao jer je bio u svom „ledenom metalnom zamku“ od kojeg ga se niti ne može vidjeti s obzirom na scenografiju koja je bila postavljena. Da ga tu i tamo kamera nije prikazala na video zidu, ne bi ni znali da svira.
Bruce Dickinson je standardno od početka bio svugdje po pozornici, najviše na mostu iznad benda sa kojeg poput proroka svojim dlanom baca zaluđene mase u trans. Iza njegovih leđa su se mijenjali ogromni zastori sa naslovnim slikama albuma (ako se ne varam) ovisno o kojoj je pjesmi trenutno bila riječ. Pa malo vatrometa, pa malo vatre, pa malo mahanja zastavom, pa malo velike maskote na pozornici, pa malo akrobacije gitariste Janicka Gersa sa standardnim dizanjem noge na pojačalo i poze ćiriličnog slova „Г“. Uglavnom svega osim – muzike. Ozvučenje očajno i na trenutke je sve to ličilo kao prava cirkuska predstava u kojoj lutke na koncu sviraju zračne gitare i krevelje se. Solažu na gitari koja je zaštitni znak benda, žanra, svega jebemti – ja nisam čuo, barem ne jasno. Ipak, kako nisam ni očekivao previše, nisam se pretjerano razočarao. Na Maidene sam došao po tri stvari:
Da vidim cirkus – vidio.
Da pijem pive – popio (i previše).
Da čujem „The Clansman“ – nisam čuo (jebiga).
Jedini trenutak za pamćenje, odnosno dva trenutka, su se odvili tokom skupnog pjevanja svih 20 000 ljudi za vrijeme „Run to the hills“ i legendarne „Fear of the dark“, ako ništa samo zbog toga se isplatilo dati 160 kuna koliko sam platio ulaz, to je dio rokenrol povijesti, bitan dio. 

Sve ostalo je samo  unaprijed programirani show koji u sterilnom okruženju Arene poprima još stravičnije obrise eksploatacije, industrijalizacije glazbe koja nije ništa drugo doli – proizvod u rukama ovih prekaljenih momaka. Točno se zna svaki korak na pozornici, svaka kapljica znoja ima svoju zadanu putanju, svaka sekunda ima svoje zašto i kako, a bogami, zna se i kada koncert završi i više su nego uzaludni pozivi publike da se vrate jer je ostalo još 10 minuta do 23 h kada je bilo najavljeno da završava koncert. I ja sam imao osjećaj da su nas zakinuli za barem jednu stvar te sam shodno tome urlao: „Vratite nam novce!“ a Maideni odgovoriše na način za koji im moram priznati da me sjebaše, vratili su mi osmijeh na lice, naime sa zvučnika se zaorilo:

And..always look on the bright side of life..
Always look on the light side od life…


Odjeb u stilu. Pokunjena horda svjetskih prvaka u WoW-u se zaputila ka izlazu, i što je najbolje, sutra bi opet sve iz početka – oni – ja ne. Bio, vidio, nešto manje čuo. Za jedan život dosta. Na putu prema kući Sancho i ja spustismo prozore na kolima i udri po Kiši Metaka, dok nam topli ljetni zrak cjeliva sijede kose (barem što je ostalo od nje).
Napomena: Fotkano mobitelom, as usual.


2 misli o “Iron Maiden u Areni – "…ostat će okrugli trag na mestu šatre…"

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s