Massimo Savić u pulskoj Areni – alternativni pogled


Neću reći da sam službeni izvještaj sa ovog koncerta (koji je objavljen na SoundGuardianu) pisao neiskreno, izbjegavajući dati svoj stvarni sud, ali da sam težio kakvoj takvoj izvještavačkoj objektivnosti imajući na umu ljude koji vole Massima i njegovu glazbu – to svakako jesam, ne bi bilo u redu prepustiti se isključivo subjektivnom dojmu i pisati o koncertu iz perspektive nekoga tko zapravo uopće ne prati, ne sluša i ne doživljava dotičnog izvođača. Tu se naravno nameće sasvim legitimno pitanje, da koji sam kurac onda uopće radio tamo? Iskreno – išao sam sa suprugom vidjeti pulsku Arenu, glumio frajera sa propusnicom u backstage, lječio time neke davne komplekse, davao sam sebi na važnosti šepureći se komadićem plastike oko vrata. Dobro, nije sada to baš u tolikoj mjeri bilo naglašeno, ali volim pretjerati u samokritici jer onda ispadam bolji čovjek nego što uistinu jesam, mali trikovi velikih šupaka.
Uglavnom, prvotno sam bio planirao ići na Joe Cockera 21.8, ali godišnji mi nije dobacio do tog datuma, Leonard Cohen je isto bio opcija ali 2.8 mi nije odgovarao zbog privatnih obveza u Dugom Selu, i normalno, u nekom svom magnovenju propustio sam vidjeti da je Josipa Lisac 10.8 u Puli, i tako Massimo dođe na red, posljednji vikend na obali, kao neko „grand finale“ godišnjeg odmora. Subota, toplo ali ne i pretoplo ljetno popodne, spušteni prozori na narodnom vozilu, vjetar u kosi žene i mirisi Istre u nozdrvama konja za volanom, vozimo se lijepom Istrom od Rovinja preko Bala, Vodnjana pa do Pule koja izroni ispred vas na obzoru poput nekog tajnog, skrivenog grada iz priča starih moreplovaca istraživača. Došavši u Pulu, na vlastito iznenađenej parkiram se ispred Arene i to za neku siću 4 kn po satu, toliko me to obradovalo pa sam poslao 5-6 platežnih poruka da mi je tek danas u ponedjeljak ujutro stigla obavijest kako mi je u 7:21 istekao parking u Puli. Nisam bio u tom gradu dugo, nekih 10-11 godina od služenja vojnog roka, tako da sam imao osjećaj kako sam prvi puta u njemu, a kada si prvi puta u Puli onda odeš u slastičarnicu Charlie, zato što si prvi put tamo i ne znaš da imaju takvo govno od kremšnite a kava je nekakva čorba da te bog sačuva, nikad više Charlie moj.
No dobro, ipak smo bez obzira na prvi loš dojam obišli Pulu onako pravo turistički, slikajući se uz građevine o kojima malo znamo i uz biste ljudi o kojima ništa ne znamo, tek da zadovoljimo formu dokonih posjetitelja u kratkim hlačama sa cvjetnim uzorkom i lanenim košuljama. Oko dvadeset minuta do 21h smo se zaputili prema Areni, koja je zaista impozantna građevina, šta jest jest, ušli smo na press ulaz i zakoračili na prašinom i sitnim kamenčićima prekriven parter iznad kojeg se u krug uzdižu prastare zidine sa kojih je rulja zazivala krv, ako je vjerovati onom filmu sa Kirkom Douglasom. Koncert je počeo gotovo u 21:30, načekasmo se mi početka dobrih 45 minuta koje provedosmo uz pivo iz rinfuze (aka točeno razvodnjeno) i bambus od vina koje stari Rimljani ne bi ni robovima davali.
I sada Massimo. Nemam pojma, sponzori koncerta bili su Planet obuće i Narodni radio, koliko to dobro može biti? Naravno, stvar je kompromisa, na toj estradnoj razini (a Massimo nije na dnu da se razumijemo) jednostavno kompromis je neizbježan, unatoč svemu kako rekoh Massima ne svrstavam u red poseljačenog estradnog šljama, ima on tu neku distancu, neke manire, neki gospodski izraz i odmak koji ga izdiže iznad te kaljuže. Kažem, podsjeća me u nekim trenucima na Josipu Lisac, odnosno muški pandan njenoj pojavi. Gosti na koncertu su bili Vlado Kreslin – za mene relativna nepoznanica, čuo jesam za njega, slušao ga nisam, zapravo, taj slovenski jezik  mi je muzikalan onako kao trocilindarski dizel motor volkswagena, i to je sasvim subjektivan dojam i postoje mnogi izvođači kao protuargumenti takvom dojmu ali ja jednostavno još nisam smogao snage srušiti tu barijeru. Gost iznenađenja je bio Šajeta, šaljivac u majici Ramonesa koju ja ne bi nosio dok krumpir sa starim vadim, ali eto kao ona je trebala biti dokaz da je on kak ti – roker/punker u duši, ma napuši se kurca s tim. Još je nešto Šajeta kao „pecnuoThompsona, mislim, našao se pravi. Onda je izašla Nina Badrić koja je kako reče Massimo „vozila 12 sati iz Međugorja čak“ da otpjeva „Stranac u noći“ s njim. A da se razumijemo, vozila je ona onu stvar 12 sati, poznajem čovjeka koji joj je desetak godina bio vozač/tjelohranitelj, čisto sumnjam da je promijenila praksu, no nebitno, kada je izašla na pozornicu u nekoj uskoj i kratkoj haljini, prvo su mi na pamet pali Javier Zanetti i Tomislav Butina, jedan i drugi zbog prezimena ovog drugog. Dakle žena stvarno ima šut, da pravim igrača u PES-u po uzoru na nju, imao bi stamina 100. I za kraj gostovanja, promoli svoj podbradak debeljuškasti Neno „sunny day“ Belan i otpjeva sa Massimom pjesmu „Zar više nema nas“, malo pederski duet ali ok.
Arena je bila puna, doduše dolje na parteru gdje su se gladijatori klali bilo je mjesta i oaza mira, tako da se ne može govoriti o punom kapacitetu Arene ali nećemo sitničariti. 
Da se osvrnem malo na izvedeni repertoar, dakle obrada Azre kroz numeru „Gracija“ meni osobno kurca ne valja, ubio je Massimo svaku trunku života u toj pjesmi  umjesto da je obrnuto, za što bi obrade trebale služiti, da daš neku novu notu, novi život starim stihovima. Ekipa bez obzira na to ipak odvaljuje, ne znam možda je stvar u meni i mom odnosu prema Azri. Nadalje izveo je i pjesmu od Alke Vuice neku „Ljubica“ čini mi se, oooooooooooooo božemioprosti koliko je to retardiran pjesmuljak, stvarno ne znam šta mu to treba. U suštini, jedina pjesma koju bi mogao slušati s namjerom i čiju izvedbu sam popratio iskrenim pljeskom je „Krug u žitu“, realno, to ne može na takav način otpjevati svaki (kako reče general Vasilij Mitu) „smrdljivi skakavac“ tipa Gulliano, i tu treba priznati Massimu da nije „fejk“, nema mimikrije, nema laži, nema pretvaranja, on to osjeća i to treba cijeniti voljeli vi njegov glas ili ne.
Konačno, ono što ću mu zamjeriti je odjavna pjesma „Zamisli život u ritmu muzike za ples“, mislim stari, daj ono nemoj me jebati, kakav Jura kakvi bakrači, od toga jedino gore može biti kada Marjan Ban pjeva „A šta da radim“ ili „Balkan“, čemu pobogu? Da digneš raju? Ako je nisi digao i zadovoljio s onim što si izveo do tada, onda ti ni taj meni nikada shvatljivi popularni pjesmuljak pomoći neće, po mom sudu ne treba mu to, neka ostavi to svom kolegi Juri Stubliću kojeg ta pjesma (uz još dve-tri) hrani već trideset godina osiguravajući mu gaže i tantijeme. Koncert je završio nešto prije ponoći, izašli smo kroz backstage sa važnim izrazom lica i uronili u toplu pulsku noć, sve do narodnog vozila, pa potom via Rovinj, lijepom Istrom.

2 misli o “Massimo Savić u pulskoj Areni – alternativni pogled

  1. Kažu da Simo dobro gitaru svira, onako satrijanijevski . Tanđera i trančira . Pa , jeli vas počastio tim tricama i slasticama ?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s