Nele Karajlić – od sarajevskog mita do beogradske budale

Naslov teksta sam uzeo iz odlične kolumne Andreja Nikoladisa objavljene na stranicama Slobodne Bosne još tamo 2004 godine pod nazivom “Nele Karajlić:Baš četnik“, u kojoj autor poprilično jasno i decidirano svrstava Nenada Jankovića u red ljudskih ruina proizašlih iz rata na prostoru bivše SFRJ. Ipak, ovaj tekst neće imati intenciju baviti se isključivo likom i djelom Nenada aka Neleta ili samim ratnim raspadom “sarajevske pop-rock škole, za što je potrebna dublja analiza” kako mi sugerira koautor teksta Sarajlija Irfan Karagić, bez pretjerane ambicije za ulogom suca ili porotnika imam potrebu napisati nekoliko rečenica o bendu koji je uvelike utjecao na mnoge generacije ovih prostora, pa tako i na moju malenkost.

Dakle, izostavim li mudrovanja i nepotrebne lamentacije, Zabranjeno Pušenje za mene predstavlja najoriginalniji i upečatljiviji rokenrol iskaz na ovim prostorima. Albumi “Das ist Walter” iz 1984 godine i “Dok čekaš sabah sa Šejtanom” iz 1985 godine su u muzičkom smislu kulminacija svega onoga što je od početka osamdesetih bujalo kroz pokret New primitives koji je bio sarajevski pandan novom valu Zagreba, Ljubljane i Beograda. Manjak tog prvog zanosa i nesputanosti polako će početi već sa prvom narednom pločom iz 1986 godine, “Pozdrav iz zemlje safari” koja doduše predstavlja hit album ali i početak kraja jedne genijalne ideje. Simptomatično ili ne, nekako se taj početak kraja poklopio sa dolaskom Emira Kusturice u bend a odlaskom nekih starijih originalnih članova. Prije rata i raspada zajedničke nam države, “Male priče o velikoj ljubavi” će 1989 godine biti album koji je završio zajedničku diskografsku suradnju Davora Sučića aka Seje Sexona i Nenada Jankovića aka Neleta Karajlića, dvojice najeksponiranijih protagonista iza imena Zabranjeno Pušenje. U nekakvoj subjektivnoj razdiobi, osobno Seji Sexonu pripisujem kreativnu notu u djelovanju benda, dok bi Nele bio onaj motor, pokretačka snaga bazirana na pozitivnoj ludosti i šarmu Baščaršije.

Sabah sa Šejtanom (E-novine)

Uslijed eskalacije sukoba u BiH 1992 godine, te opsade Sarajeva, dolazi do konačnog razlaza ovog dvojca čija daljnja sudbina i djelovanje zapravo predstavljaju paradigmu čitavog Ex-Yu rata devedesetih, “jednom braća” postaju ljudi na suprostavljenim stranama. Ne ulazeći u osobne razloge svakog ponaosob, za odlazak ili ostanak u rodnom gradu, dostojanstvo je nešto što imaš ili nemaš, ako i odabereš stranu ne moraš srušiti svaki most i usrati svaku kvaku koja vodi prema mjestu koje te učinilo čovjekom. Nele je nažalost učinio upravo to otišavši u Beograd, suradnja sa režimskim ratnim huškačem Miloradom Vučelićem, degutantne izjave prilikom posjete Palama, kasnije otkrivenje Jovana Dučića i iskonskog srpstva u sebi uz svesrdnu pomoć još jednog bivšeg Sarajlije Emira Kusturice te kao točka na “i” onaj maloumni poklič/pjesmuljak “Ko ne voli Radovana ne video Đurđevdana“, samo su neke u dominu vratolomija koje su kako kaže Nikoladis ovaj “sarajevski mit pretvorile u beogradsku budalu“.

Sa druge strane, Sejo Sexon je osim samog ostanka u ratnom Sarajevu, sve ove godine zadržao i ono osnovno ljudsko dostojanstvo koje mu između ostalog omogućava da ode u Sarajevo ili Beograd i održi koncert kao Zabranjeno Pušenje, dok Nele u suradnji sa Emirom i njihovim preimenovanim The No smoking Orchestra, može svirati u Moskvi, Buenos Airesu, Banja Luci ali ne i u svom rodnom gradu kojem je pljunuo u lice. No dobro, ako se odmaknemo od političkih i ideoloških aspekata ove priče (koliko je to uopće moguće), sa muzičke strane post-ratno razdoblje donijelo je jednu tipično balkansku situaciju u kojoj su postojala dva Zabranjena Pušenja, ono sarajevsko sa zagrebačkom adresom koje je okupio Sejo Sexon, te ono beogradsko okupljeno oko Neleta Karajlića. Negdje u isto vrijeme 1997 godine, i jedna i druga varijacija benda objavljuje svoje prve poslijeratne albume. Sejo udružuje snage sa još jednim bitnim protagonistom New primitivesa Elvisom J. Kurtovichem i snima album “Fildžan viška“, dok Nele sa svojom ekipom izbacuje album “Ja nisam odavle“.

Irfan će se nadovezati:

Od postdaytonskih varijacija na temu, možemo izdvojiti “Fildžan viška” sa Elvisom i Sejom, dok Neletov “Ja nisam odavle…”, predstavlja, zapravo sve ono što Zabranjeno Pušenje nikad nije ni bilo. Gomila novo-beogradskih sentimenata i rekapitulacija ratnog materijala koji zvuče kao bivši sarajevski bend kome su izvršili trepanaciju mozga na VMA, i onda su na volšeban način otkrili da beogradski asfalat ima više bitumena i mineralni tvari od sarajevskog, pa je iz tog razloga Beograd središte svijeta, a Sarajevo vječita čaršija.

U konačnici, rekao bih kako i sami nazivi albuma donekle otkrivaju stanje duha ovog dvojca, dok Nele “rekapitulira ratni materijal” i naglašava sudbinu izbjeglice odnosno stranca, Sejo “fildžanom viška” između ostalog (žrtava rata) stavlja naglasak i na ljude poput Neleta koji su do jučer iz tih fildžana pili. Strogo muzički gledano, to su bili poslijednji izdisaji kreativne moći i snage obojice, Nele će krenuti sa Kusturicom pod ruku u već spomenuti The No smoking Orchestra, a Sejo će nastaviti djelovati pod imenom Zabranjeno Pušenje. Jedan i drugi imaju nešto zajedničko u svemu tome – pragmatičnost. Kako dobro primjećuje Nikolidis, nadrealizam iz osamdesetih postaje pragmatizam u devedesetim i dvijetisućitim. Nele doduše to radi na puno odvratniji način kolabrirajući sa Kusturicom pretvarajući se polako u njegovu osobnu dvorsku ludu, a Sejo izvlači posljednje atome kulta nekada velikog benda, izdavajući albume koji rijetke zanimaju i povlačeći bend po livadama pretvarajući ga u atrakciju “bikerskih” skupova koji su garancija godišnje kvote gaža i na samom kraju – egzistencije. U tom smislu za mene ne postoji Zabranjeno Pušenje, niti legitimni sljednik tog imena, taj bend je nestao sa bivšom državom i Bosnom kakva je nekada bila, a budimo iskreni van tog konteksta vremena i famozne ulice Fuada Midžića, nigdje i nikada taj moment nije moguće ponoviti i održati živim.

Za sam kraj, Irfan će iz sarajevskog kuta zaključiti priču na način koji mirne duše supotpusujem i smatram velikom masnom točkom na kraju ovog subjektivnog i nikako ne dubinskog osvrta na priču o jednom velikom, za mene najvećem bendu sa ovih prostora Zabranjenom Pušenju:

U srozavanju je čitava poanta odnosa dvojice dojučerašnjih prijatelja. Mada se u cijelokupnom slučaju radi o sukobu interesnih grupa, međutim i Nele, a i Kusturica, su taj sukob iskonstruisali u univerzalni konflikt sa Sarajevom, kao simbolom svega anti-srpskog. Znači, on premašuje granice lokalnog, te postaje univerzalni simbol historijske nepravde prema, uopće, srpskom narodu. Ako mene pitaš kako je vidim Emira Kusturicu, čovjeka koji je početkom 1992 god. u “Le Mondu” objavio pismo u kojem traži od bijelosvijetskih moćnika da zaustave opsadu Sarajeva, a onda par mjeseci kasnije počeo snimanje “Undergrounda” uz Miloševićevu financijsku asistenciju, onda se radi o dojučerašnjem Jugoslovenu i ateist, koji je u svom tom haosu bujajućih nacionalističkih identiteta devedesetih, postao Srbin pravoslavac. Baš kao što je iz iste takve pozicije Emir Hadžihafizbegović, krajem devedesetih postao odjednom gorljivi Bošnjak i patriota extra-klase. Iskren da budem, po pitanju određenosti prema rodnom gradu i ratu uopće u BiH, najrigidniji primjer licemjerstva jeste u liku i dijelu Gorana Bregovića. Sjećam se dobro onog njegovog ratnog intervjua hrvatskom SN magazinu u kojem je on, iz Pariza, izjavljivao da se on nikada neće vratiti u Sarajevu, da tamo nema nikog svog, kako je pozicija građana Sarajeva odraz politike Alije Izetbegovića, što bi se reklo mazohistički je doživljavaju, ali mu kao takvom, nekoj vrsti pasivnog posmatrača sa distance, nije bilo mrsko držati koncerte solidarnosti sa Miloševićevim Beogradom koji se krajem devedesetih našao na udaru NATO bombi. I povrh svega ga Sarajevo, gotovo dvadeset godina kasnije, proglasi kao počasnog građanina, a on otkrije odjednom kako je u duši Sarajlija. U tom slučaju ništa nisu bolji ni Žera, ni Jergović, ali, eto, cijelo vrijeme je akcenat na Neletu i Kusturici. Mislim da se radi o tome što su ostali najdosljedniji u odabiru vlastite pozicije. Valja cjeniti to što su nastavili da jedu govna svih ovih godina, i ja im čestitam na takvoj vrsti upornosti i dosljednosti.


5 misli o “Nele Karajlić – od sarajevskog mita do beogradske budale

  1. Ne znam šta imate toliko protiv Neleta, pa i sam Sejo je rekao da je Nele bio u težoj poziciji jer je imao malo dijete kad je počeo rat.On se sam nikad nije izjašnjavao kao neki četnik. sjetimo se samo da je poslije rata napravio jednu od najboljih domaćih serija – Složna braća kao i album koji je, uz dužno poštovanje prema Sexonu, bio bolji od svega što je Sejo sam radio.Čovjek stvarno nije zaslužio da ga se zove “beogradskom budalom”.

    Sviđa mi se

  2. Da i? Gdje i kako u tekstu postaje sporan odabor odlaska a ne kasije uzročno-posljedične vratolomije dotičnog? Čovjek koji uzvikuje usred koncerta “Ko ne voli Radovana ne video Đurđevdana”, ne mora se izjasniti lao četnik, jer on to – jest. Razumiješ? A to je samo jedna u nizu budalaština ove budale koju ja tako nazivam jednim dijelom iz osjećaja – izdaje. Nele je izdao, ne jugoslaviju, ne Bosnu ili ne znam šta, ja mu zamjeram što je izdao – rokenrol. Izdao je sve ono što ideal rokenrola nosi u sebi i zavukao glavu za šaku judinih škuda u muljevito dno ekstrema, ološa i vucibatina. E vidiš, kada kažem da je “budala”, u suštini sam milostiv.

    Sviđa mi se

  3. Odvoji vremena molim te i pogledaj ovaj klip, čovjek je lijepo objasnio http://www.youtube.com/watch?v=2UvBCIdxXJE
    inače pjevali su i “ko ne Gotovinu uvalim mu osovinu”, mogli su pjevat i živio Bin Laden itd… stvar je u provokaciji, jer velika je razlika između antiglobalizma i nacionalizma. Ni ja nisam neki veliki ljubitelj TNSO , ali jebiga to je neki Manu Chao fazon…
    P.S.

    Nele je pjevao sa Strummerom http://www.youtube.com/watch?v=wBt_Gi3QAT0

    Sviđa mi se

  4. Jes vala, zajebancija, kako bi bilo da se Majke i Bare zajebavaju sa “Jasenovac i Gradiška stara” bili to bila provokacija ili izraz kretenizma? I sa Vučelićem suradnja je “tako se radi na zapadu” reče Nele, otkrivenje Jovana Dučića, dizanje tri prsta fotografima i kad treba i ne treba je šta? Dođe na Pale pa kaže da bi “ovi dole” i pogleda taj razrušen i napaćen grad, trebali doći gore da se njemu ispričaju…itd itd…Pogledaj ti ovaj klip:

    http://www.youtube.com/watch?v=0LP67UyPuxo

    Sninshodljivost Neleta spram Emira probija zvučni zid. zapravo, meni je njega žao prijatelju, on je za mene bio mit, heroj, idol, a survao se takvom brzinom da mu ni rep u plamenu nije ostao. I znam da nije imao puno izbora i da je dosta govana pojeo zbog egzistencije, ali brate…radio je puno toga što i nije morao…

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s