Đorđe Balašević – junak moga doba


Došavši do brojke od 99 tekstova u rubrici Recenzije albuma i koncertni izvještaji te ina promišljanja o glazbi kao takvoj na svom opskurnom blogu Buntovnik bez Akorda oli ti „mudroserije dislociranog cinika“, okrugla brojka i 100-ti tekst moraju i mogu pripasti samo jednom muzičkom genijalcu, čovjeku kojem su reči igračke i cakle mu se u glavi kao oni šareni staklići kaledioskopa – taj čovjek je Đorđe Balašević.

Rođen sam u Novom Sadu, što i nije presudni faktor u činjenici da Đoleta smatram veličinom koja (van konteksta jezične barijere) bez imalo pretjerivanja staje u red Boba Dylana, Neila Younga, Toma Waitsa, Leonarda Cohena, Brucea Springsteena, uostalom u tom gradu sam proveo samo prve dvije godine života, preselivši se kasnije u neke druge Đoletove pjesme, pitomo bačko selo, Paja berber (šišao me 4-5 puta na onom visokom stolcu koji miriši na Ralon), imao sam bagremovu šumu tamo dole prema drumu (nije bila moja i lako moguće nije bagremova, ali takvom je se volim sjećati) i na koncu – Dunav sedef odranja, velik, moćan, goropadan i na 4-5 kilometra od kuće. Svi oni koji vole i slušaju mornara panonskog, znaju o čemu pričam.

E sada, tamo negdje sredinom devedesetih, nakon rata i svog tog kaosa, ludila, sranja, pitomo bačko selo je bilo samo trag u sjećanju, tmurna praskozorja zagrebačkog predgrađa su bila moj novi dom, nimalo nalik Đoletovim pjesmama. Četiri godine rata su bile iza nas, Srbi baš i nisu bili omiljena sorta (mnogi s pravom da se razumijemo) i na snazi je bio svojevrsni bojkot svega što je dolazilo „s onu stranu, puj“. Prve naznake popuštanja te brane, pojavile su se u obliku filma i muzike, „Rane“, „Do koske“, „Lepa sela lepo gore“, pa Partibrejkersi, EKV i Đorđe Balašević. Doduše i tu je bilo otpora, znam momka koji je popio šamar zbog ‘brejkersa, filmovi su se dilali ispod pulta kao sumnjiva roba ali sve u svemu razmjena je krenula. Meni je u kazetofon uskočila kazeta koncerta (jednog od 4 u nizu, čini mi se) iz Sava centra koji je Balašević održao u jesen/zimu 1992-e godine, i to ne ona službena verzija koja će se u kasnijim godinama pojaviti i na CD-u, ovo je bila snimka iz druge-treće ruke gdje je netko iz publike diktafonom snimao koncert, znalo se čuti ono „čk-čk“ pa fali 15-20 sekundi pjesme, onda „čk-čk“ i nastavak slijedi, kvaliteta zvuka je bila – diktafonska. Ipak, sve to nije predstavljalo prepreku  da tu kazetu izvrtim od jutra do sutra, otkrivajući pjesme koje govore o mjestima koje sam nekada poznavao, ljudima koje sam nekada znao i koji sigurno nisu bili kao junaci iz Đoletovih stihova, ali lijepo ih je bilo zamišljati takvima. 
No ono što je bilo najveće iznenađenje i otkriće jest činjenica da ima i normalnih Srba u Srbiji, ne samo da ih ima nakon rata nego ih je bilo i u jeku tog ludila, postojala je ta tiha opozicija, taj otpor ludilu. Balaševićevi monolozi na tim nastupima, reakcije publike, sve je to bilo, onako – nevjerojatno nama koji smo rat proveli pod sirenama općih opasnosti, svakodnevnim izvještajima o još jednom napadu srpsko-četničkog agresora i hordama arkanovaca, šešeljevaca i gazde im Slobodana Miloševića.
Tu sam bio kupljen za čitav život, Đole je postao „vankategorijska“ jedinica u muzičkom, ljudskom i filozofskom smislu. I da, postoji tu ona priča o patetici, podilaženju publici, jugoslavenstvu, koju mantraju uglavnom oni koji ne mogu napisati pola bilo koje Đoletove pjesme pa taman da imaju klavir s četri noge, te naravno one režimske podrepine koje je nacionalizam iz taloga gdje pripadaju vinuo prema površini koju zagađuju. Neka bilo tko od tih fukara posluša šta je taj čovjek pričao u sred Beograda u sred rata (odjebi JNA), neka pročitaju šta je proživljavao zbog toga što se usudio reći ..tu su paragrafi pa zagrabi, nek isto je đavolu i đakonu.., i onda ta gomila bezličnih fukara iza kojih će (kako Andrić reče) ..ostati samo balavi trag.. neka zašuti zauvijek, pokrije se repom kakvog goveda i poput prave podrepne muhe provede ostatak svog učmalog života tamo gdje im je rodna gruda – na nečijem šupku. A Đole, Đole ima tu privilegiju da se rano izjutra pogleda u ogledalo, umije, i uzdignutog čela prošeta ulicama grada, bilo to u Zagrebu, Novom Sadu, Beogradu ili Sarajevu, i to mu nitko ne može uzeti, isto tako kao što mu to nitko nije mogao ni dati, osim njega samog jer je bio čovjek u vrijeme kada mnogi nažalost to bili nisu. To vam je tako, i nikako drugačije, fukare moje.
Đorđe Balašević je definitivno junak moga doba, bio sam na više njegovih koncerata nego on sam, Đole je tekstopisac kakav se rađa jednom (ili ipak možda rijeđe) u stotinu godina, da nabrajam sada svaku pjesmu koja mi dlake na rukama stavi u „pozor“ dok istovremeno nabije onu knedlu sa šljivom u grlu, ne bi bilo smisla, ako barem jednom niste u gluho doba noći izbačeni iz nekog zadimljenog pajzla jer ste prerevno tražili da svirac svira „Bubu Erdeljan“ (čovek za kog se udala..), onda ćete teško shvatiti o čemu priča ovaj mudroser, uostalom možda je bolje i ne pokušati shvatiti, i onaj što me gurao iz tog pajzla i onaj što je svirao nije vidio da konobar zastajkuje, da možda štrajkuje, nije shvaćao da ja vol’o bi da znam šta ti je trebalo to, moja lepojko..
Daleko je Bačka Palanka..Znam.

2 misli o “Đorđe Balašević – junak moga doba

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s