Altar of plagues – "Teethed glory and injury"

Trojka iz Irske iza imena Altar of plagues krije ipak malo više u sebi od “suhe” žanrovske odrednice “black metal” koju ćete često susresti prilikom upoznavanja sa glazbom i filozofijom ovog benda.Nastali su tokom 2006 godine i uz nekoliko EP izdanja, do sada su izdali tri LP albuma, zaključno sa ovogodišnjim “Teethed glory and injury” koji je predmet ovog osvrta.

U suštini, recenzirati ovo izdanje i nije najzahvalniji posao na svijetu, i neće ovo biti nešto posebno studiozan i kvalitetan osvrt, na sreću neće to mnogi pročitati, ali oni koji hoće su vjerojatno “muzički geekovi” kojima uvijek nešto fali, nedostaje, koji vazda traže u jajetu dlaku, tako da šta god napisao najebao sam. Bilo kako bilo, drznuo sam se napisati par crtica o projektu na čijem se čelu nalazi mladić po imenu James Kelly, koji me usput budi rečeno pristupom glazbi donekle podsjeća na Michaela Giru. Dakle, imam dojam da je riječ o perfekcionisti čiji se muzički izričaj i struktura baziraju isključivo na osjećaju. U praksi to bi podmnijevalo teško odredive žanrovske smjernice u kojima Altar of plagues egzistira, ima tu post-rocka/metala, industriala, jazza, elektonike i u konačnici black metala. Sve ovo može zvučati pretenciozno i upućivati na zaključak o još jednom umišljenom hipsteru koji od glazbe čini alkemiju, premda kako rekoh, skloniji sam mišljenju da je riječ o genijalcu čija ljubav prema glazbi graniči sa opsesijom.

Prva dva izdanja “White tomb” i “Mammal” su konceptom bili identični, svaki sa četiri poduže muzičke cjeline sa ukupnim trajanjem od pedesetak minuta, dok recentni album približno isto vrijeme trajanja baštini na ukupno devet pjesama. Osim toga, i u muzičkom smislu osjetan je napredak kroz kompleksnije strukture i disonanciju kao naglašeni element koji na savršen način prenosi osjećaje ljutnje, nutarnjeg nemira, čežnje i tuge koji dominiraju albumom. U neku ruku ovo djelo je ogledalo duše autora odnosno što bi rekao STmisli koje reči ne mogu da izgovore“, jer unatoč lirici, ambijent je ono što ostaje u sjećanju na kraju dana. Putovanje koje počinje zavodljivim, gotovo hipnotičkim instrumentalom “Mills” a završava bolnim, gotovo histeričnim krikom “Reflection pulse remains” predstavlja sve, osim samo još 50 “običnih” minuta sa slušalicama u ušima, naravno, ako albumu pristupite “geekovski” temeljito, predajući mu se bez predrasuda.

I to je super stvar, vjerujem da bi Kelly bio sretan sa spoznajom da se na trenutke osjećate kao parazit koji se hrani na izvoru tuđih čežnji i misli koje riječi ne mogu da izgovore.

PS. Nakon pisanja teksta, dobio sam info da se bend raspao. Šteta. Premda, od ovoga teško može bolje, tako da….to i nije nužno loša vijest.


3 misli o “Altar of plagues – "Teethed glory and injury"

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s