Međugorje (mali Mujo edition)

U iščekivanju poplave kolumnističkih što posprdnih što afirmativnih osvrta na kip Gospe koji svjetli u Međugorju, kao i obično, BBA navlači plašt malog Muje i kreće u rekreativno-mozgovni putopis utabanim stazama dokonih dnevno novinskih piskarala. Daklem, u Međugorju sam bio dva puta, jednom u predvečerje rata, ljeto 90′ e čini mi se, doduše još se nije pucalo ali sve je mirisalo na to. Drugi puta sam bio prije nepune dvije godine, onako usput, posjeta rodbini, svadba, obilazak Kravica, etno sela i Međugorja.
Devedesete sam se kao klinac čak i popeo gore na brdo Crnica do križa i mjesta ukazanja, bio sam sretan više zbog izazova koji je nosio uspon i nepristupačan teren, nego što sam osjećao bilo kakvu potrebu, zov, nagon ili kako već vjernici apostrofiraju svoj motiv za odlaskom na to mjesto. Po pitanju osjećaja vjere i danas 23 godine kasnije, ništa se bitnije nije promijenilo, nisam vjernik, premda bi volio da jesam. Vjerujem da ta linija manjeg otpora i prepuštanje volana, ipak čine život jednostavnijim. Barem onu misaonu dimenziju, lišavajući vas besmislenih mantranja i propitkivanja.
Moj drugi posjet Međugorju, je u odnosu na prvi, bio puno informativniji (da se tako izrazim), išao sam u društvu svog ujaka koji je 1981 godine nekoliko dana nakon prvog ukazanja prvi puta tu došao nakon što se priča proširila zapadnom Hercegovinom. Njegova razmišljanja i stav o svemu tome su neprocjenjiva, tradicionalni katolik a u suštini izrazito inteligentni skeptik sa izvanrednim smislom za humor, taj balans između tradicionalnog odnosa prema vjeri i skepticizma je razlog zbog kojeg ga izrazito cijenim i poštujem. Naravno, dežurni internetski “buntovnici” će tu pokrenuti priču o licemjerju, ali kada pričamo o zapadnoj Hercegovini i implementiranosti (zlobnici će reći zadojenosti) vjere, crkve u život prosječnog čovjeka, biti skeptikom nije nimalo lak teret koji treba nositi.
No dobro, krenemo mi tako iz “ustaškog gnijezda” kako im tepaju, između Širokog Brijega i Klobuka, pravo prema ovom potonjem brdu uz koji se veže neslavna pjesmica: “Nitko nema što Klobuk imade, tri ministra NDH vlade“(jedna od varijanti), koju recitira ujak dok se vozimo u podnožju tog brda nalik na šešir/kapu po kojem je i dobilo ime. Ne znam za drugu dvojicu, ali jedan od ministara na koje se aludira je svojevremeni ministar unutarnjih poslova u marionetskoj NDH dr. Andrija Artuković, čijeg se izručenja u bolesničkom krevetu živo sjećam iz TV prijenosa sredinom osamdesetih. Nakon Klobuka, putem prema Ljubuškom stajemo kod vodopada Kravice, koji stvarno predstavlja biser prirode, dalje kroz Ljubuški prema Čitluku nalazi se Žabljak džamija, jedna od nekoliko u tom kraju, druga po starini smjestila se na padinama Butorice. Potom, etno selo, novo izgrađeno kao spomenik životu kakav je nekada bio u Hercegovini, moja stara i ujak će uz neizostavnu dozu nostalgije prošetati tim mjestašcem od kamena sa crkvicom u centru (koja je funkcionalna), ipak imam dojam da je previše idile a premalo stvarne patnje, znoja, krvi, jada i bijede utkano u taj kamen.
Nastavljamo put prema Međugorju, već smo sasvim blizu, putokazi prema iskupljenju su sve češći, šareniji i veći. Stajemo još samo kako bi razgledali impresivni sportski kompleks u kojeg (između ostalog) Zdravko Mamić dovodi svoje preplaćene zalizane plačipičkice, da se napune božanskom energijom pa da istrče barem 75 minuta po utakmici kako bog zapovijeda, kad već ne mogu devedeset koliko traje utakmica. I konačno, ulazimo u Međugorje, maleni gradić između brda i kamena, ne možeš se oteti dojmu, što će ujak i potvrditi da bi u drugim okolnostima ovdje čovjek mogao samo zalutati, nikako s namjerom doći. A dolaze ljudi, kažu 1 000 000 kroz godinu, što nikako nije bezazlena brojka za mjesto koje službeno ima 4300 stanovnika, uzmemo li za primjer grad Prag koji ima oko 1,5 milijuna stanovnika i oko 5 000 000 turista godišnje, tek tada stvari postaju jasnije. Informirate li se na bs.wikipediji o Međugorju, jedna zanimljiva opaska mogla bi vam upasti u oko, naime navodi se kako je Međugorje u odnosu na komercijalni raj Lourdes (6 000 000 posjetitelja godišnje), ipak zadržalo svoj prvobitni šarm (?!). Osobno nisam bio u Lourdesu, pa ne znam imaju li tamo ringišpile sa Isusovim magarcem  i rollacoastere all over Betlehem, ali ono što će te zateći u ovom hercegovačkom mjestašcu nije ništa drugo nego besramna komercijalizacija, industrijalizacija i eksploatacija duhovnosti. Površno, koliko ja poznajem Isusov nauk, te novi i stari Zavjet, priča o Isusovom protjerivanju trgovaca iz hrama svoga Oca, te ona starija o Mojsiju i zlatnom teletu, savršeno se uklapa u čitav mozaik ovog svetišta.
Nepregledne kolone automobila i stotine parkiranih autobusa (bio sam oko blagdana Svih Svetih), te borba za parking koji je isto izvor prihoda, nisu baš šarmirajuća dobrodošlica kakvu bi čovjek očekivao na ovakvom mjestu. Premda, to je ipak manje strašan dio priče. Ulice tog mjestašca su Šabačka pijaca i Trešnjevački plac u jednom, naravno uz bitnu razliku da ovdje dominiraju relikvije pravo iz Juhan pokrajine stigle, da ih naručiš preko Ebaya, ne pale, samo ako ih ovdje skineš sa nekog od onih trgovačkih načičkanih panela, onda je u njima Duh sveti a na kući trgovca mramor i kovana ograda. Čudni su putevi Božiji.
Istina, ne može nikome nitko zabraniti da se bavi trgovinom u tom mjestu i čini nakaradnim taj dio priče oko Međugorja, ipak da posjetitelji vjernici ne hrle bezglavo kupiti poneku sitnicu za uspomenu, ne bi ni bilo trgovaca, barem ne toliko, tako da krimen licemjerja opet pada na one koji se najviše kunu u skrušenost, skromnost i duhovno ispred materijalnog. Sam kompleks svetišta podno brda ukazanja, je centriran oko crkve sv. Jakova, i tu je međutim prisutna ona doza industrijalizacije gdje se uhodanim mehanizmima mase vjernika istovjetno kao na tvorničkoj traci mole i ispovjedaju. Semafori nalik onima sa sportskih borilišta prikazuju satnice misa i jezike na kojima će biti održane, ispovjedaonice su poredane kao naplatne kućice na autocesti sa razlikom što ovdje kao da nije prisutan ni onaj osnovni kontakt sa blagajnikom odnosno svećenikom, nego samo ENC, pale se i gase lampice na kabinama, ljudi poput robota ulaze po oprost grijeha. Samo mehanika, ništa duša.
U čitavu ovu priču, osim instinktom malog Muje, krenuo sam i zbog situacije vrlo slične ovoj sada aktualnoj oko svjetleće Gospe. Naime, u jednom dijelu tog (da budem zaotvorničkog) kompleksa, u blizini perivoja sa postajama Isusovog križnog puta, nalazi se i veliki brončani Isus na križu. Ujak mi napomene da to moram vidjeti još u autu tokom puta. Pedeset do stotinu ljudi je konstantno u redu ispred tog raspela, nose maramice u rukama, svakih nekoliko minuta na koljenu Isusa se pojavi kapljica. E sada, šaljivdžija u meni odmah je pomislio na vodu u koljenu, a ujak još iz daleka dok smo prilazili odmahne rukom, nasmije se i kaže : “Ma kondenzira, to je valjda jasno“. Kada smo došli skroz blizu, iskreno, nije mi više ništa bilo smiješno. Svi ti ljudi, mnogi bolesni, hendikepirani, umorni, očajni, svi ti ljudi čekaju da maramicom pokupe tu kap i obrišu bolno mjesto ili jednostavno na čelo prislone vlažni dio maramice. Mjesto na koljenu, gdje kap izvire je ulašteno kao najfiniji kineski porculan Franje Josipa, ulašteno mukom i nadom.
Tu je ona točka loma u meni koja me pokoleba u nastojanju da rezolutno odbacim svaku pomisao da tamo, u tom vašaru, doista ima nešto. Odlazeći od tog raspela, ujak još jednom, doduše bez smješka ovaj put, dobaci, diskretno: “Kondenzira“. I znam da kondenzira, i znaju to duboko u sebi mnogi koji stanu sa maramicom u taj red, opet još jednu stvar znam, a to je ta, da se ne mogu sam sebi zakleti kako me taj red neće nikada vidjeti. Volio bih da mogu zauzeti taj stav, ali bi ipak duboko u sebi znao da je to kondenzat mojih trenutnih uvjerenja a život traje ipak, nešto duže.

2 misli o “Međugorje (mali Mujo edition)

  1. mah, nisu uvujek jednako dobri tekstovi, ima svega ali hvala. Inače, kada me netko pita, zašto pišem, osim nekog nutarnjeg zova tu je i ova varijanta “…na ovaj ringišpil s Isusovim magarcima mi je kava na nos izletila….takve reakcije su neprocjenjive, odnosno spoznaja da tako možeš utjecati na nekoga, u pozitivnom smislu naravno…pozdrav..

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s