Eyehategod – "Dopesick"


Eyehategod predstavlja sve ono što ljudski rod negira, gura pod tepih i zamotava u svjetlucave  šarene folije sreće, zadovoljstva, spokoja, božje providnosti, sudbine,  uljuđenosti i civiliziranosti iza kojih se ne krije ništa doli smrad raspadnutih lešina u trulim temeljima Babilona. Dolaze iz New Orleansa, nastali su 1988 godine i pripadaju prvom valu takozvane NOLA metal scene iz koje su ponikli Acid Bath, Crowbar, Goathwhore i mnogi drugi.  

Dopesick je njihov treći studijski album, izašao je 1996 godine i ako postoji sinonim za sludge metal, onda je to ovo izdanje, toliko kaotično, toliko žestoko, toliko zavodljivo da naprosto ne postoji jedan jedini trenutak u kojem vas napušta osjećaj tjeskobe, agresije, nemira i sveopćeg gađenja prema  toj lavini hipokrizije, dvoličnosti, laži i obmana koje su dio naše svakodnevnice. Ovo je naprosto provala, pročišćenje, oslobođenje, anti-biblijski izlazak iz ropstva temeljenog na lažima degeneričnog ljudskog roda. Zgroženi ste tolikom količinom negativnih konotacija? Otvorite današnje dnevne novine na dan 31.10.2013 godine, prepucavaju se oko novca koji je ostao iza mrtvog djeteta, Dopesick je soundtrack ovog kako kaže Damir Avdić human reicha.

Način na koji se vokalno izražava Mike IX Williams je vjerojatno znakovitiji od same poruke kroz liriku pjesama (premda je i ona jako bitna), bestijalni krik prepun agresije na granici growlanja odaje dojam apolutne rezigniranosti koja graniči sa nihilizmom, sve je ništa i ništa je sve. Crna halja Black Sabbatha je i u slučaju Eyehategoda mjesto začeća, a sve što ispuže ispod te halje je u pravilu dobro, jako dobro. Spori, teški, hand of doom ritam prožet distorziranim blues rifom, kojeg na trenutke prekida eksplozivni hardcore punk kao što je to slučaj u otvarajućoj My name is God (I hate you)  je nešto prekrasno i toliko iskreno, do krvi, do srži, do kosti, to smo mi, to je naša rasa ma koliko se trudimo negirati.

Upravo zbog te bolne iskrenosti i istine, Eyehategod izaziva grimase čuđenja, odbojnosti, nerazumijevanja od strane „normalnih“ upregnutih volova u okove religijsko – civilizacijskih nametnutih normi. A u suštini ne postoji ništa normalnije od reakcije koju projecira Eyehategod, jer na kraju dana, muzika koju ovaj bend stvara je upravo to – reakcija.

Iako je zapravo teško posebno izdvajati pjesme sa ovog albuma, osim već spomenute My name is God (I hate you) , valja izdvojiti Dixie Whiskeyi Methamphetamine kao sludge doom bisere pod kapom Tony Iommija, te sludge hardcore punk na tragu Corrosion of Conformity vs. Black Flag škole odnosno probijanje jezgre kroz Lack of Almost Everything i Peace Thru War (Thru Peace and War).

Ako je vjerovati onoj kako se vrsta muzike bira u odnosu na trenutno raspoloženje, Dopesick je u tom slučaju često na mom audio repertoaru, kada vam dosade sve šarene laže, sav čemer, jad i odvratnost, sva površnost, teško dokučiv smisao – ovaj album pruža barem trenutnu i djelomičnu zadovoljštinu, ispušni ventil, wellnes za dušu otrovanu.

RIP Joey LaCaze

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s