Perpetuum mobile – From the šuplje to the prazno


Kako i sam naslov govori, riječ je o još jednom ponavljanju prazne priče, kakvih sam se napričao kroz godine traćenja ovog života jadnog. I svaki puta kada odlučim da će ovo biti samo jedan običan muzički blog, neki vrag mi neda mira i “jovo nanovo” krenem ispirati usta plitkim lamentacijama o dubokim rasjedima u društvu. Iz šupljeg u prazno, po tko zna koji put.

Dok razmišljam o sebi i svojim stavovima, odnosno mijenama u proteklih desetak i više godina, zapanjuje me ta zapravo drastična promjena čije težište naginje na posljednje tri-četiri godine života. Imam osjećaj da nisam baš razmišljao svojom glavom dugi niz godina, vazda sam se hvatao za “nešto“, tražio kormilo. U tom pogledu mogu reći da shvaćam (ne i da opravdavam) zasljepljenost, ludost, ignoranciju i želju za pripadanjem kod mlađih generacija. Prošao sam to. 
Ono što je ključno pitanje, jest kako se izvući iz tog kaosa?
A ja sam se kao izvukao?
Mislim da čak i jesam. Težim putem, “kroz trnje i žaoke“. U mom slučaju rat je poprilično zakompicirao taj put, učinio ga težim nego što bi vjerojatno bio u nekim drugim okolnostima.Trnje je bilo izraženo kroz pedigre. Hrvat, sin branitelja, Hercegovac (porijeklom). Oh, koliko sam samo puta čuo “otac bi se sramio da čita šta pišeš“, što je najbolje – čita. Jer ja bi valjda po defoultutrebao biti pandan onoj nesretnoj Kristini ili nekom sličnom proizvodu i produktu incestuoznog odnosa između gluposti i nacionalističke zadriglosti.
Oteti se iz tih okova porijekla, tradicije, religije, nacije nije niti malo lak zadatak. Ne znam točno kakav je osjećaj kada homoseksualac treba obitelji, prijateljima i okolini obznaniti svoju seksualnu orjentaciju, ali vjerujem da taj “izlazak iz ormara” ima dodirnih točaka sa skidanjem gore navedenih okova.Uzmimo za primjer krštenje djeteta.
Nitko od rodbine i prijatelja ne pita: “Hoćete li krstiti dijete?“, nego samo: “Kada su krstitke?” jer to se valjda podrazumijeva. A upravo taj osjećaj “moranja” i “podrazumjevanja” je nešto toliko podlo, gnusno, odvratno da više nisam u stanju kritički gledati na to, nego samo i isključivo sa gađenjem. Gadi mi se – da. Kao kad hrskavicu u ćevapu zagrizem, dođe mi da sve zamotam skupa sa lepinjom u onaj masni papir i zabijem u koš za smeće. Sa druge strane se nalazi vaganje, ajde ti sada odvaži koliko se isplati zaratiti, biti odmetnik, biti “mimosvita” kako kažu hercegovci? Meni osobno i nije neki problem biti “mimosvita” jer sreća u nesreći je ta da je taj njihov svijet jako mali i skučen. Pa nisi na velikom gubitku. Opet sa druge strane, puno energije, besmislenih rasprava, objašnjavanja je potrebno uložiti a za šta točno? Kada malo bolje sagledam situaciju nekako mi se čini da je gerilski način borbe puno bolji izbor od otvorenog sukoba. Jer njih je više i jači su. Naša prednost je nepristupačan teren i fanatična vjera u slobodu svakog pojedinca, bezuvjetnu slobodu koja seže do slobode drugog pojedinca.
Dijete je moje. Nije niti od crkve, niti domovine a bogami ni nacije. Ništa, ali baš ništa od toga neće biti dijelom njegovog života bez njegove volje, koliko god sam se ja trudio naći kormilo, toliko ću njega zakloniti u zavjetrinu. Neka živi, uči, upija. Neka raste.  Zar, ako već nitko drugi, obitelj nebi trebala biti anti autoritativna? Država će ga pokušati pokoriti, instuticionalizirati, robotizirati. Obitelj mora biti oklop, a ne produžena ruka religijskih dogmi i državnog represivnog aparata. Šta je od nas autoritet stvorio?
Dobre ljude?
Da, poslušne, ponizne i anemične. Seru, pišaju, pljuju po nama, a mi ne znamo i ne možemo učiniti ništa, jer su nas tako odgojili da ne činimo ništa osim onoga što se podrazumijeva. I sada prozivamo jedni druge preko tipkovnica u stilu ko’ je veća pizda i ko’ ima manje muda pa ne smije na ulicu nego po Facebooku diže ustanke. Ali, tako su nas odgojili, takve su nas stvorili. Ne rađa se revolucija iz mase podtlačenih nego slobodnih, a mi imamo priliku stvoriti generaciju koja će slobodno misliti, imamo priliku iznjedriti one koji će sutra odjebati dvolične, nakazne, licemjerne crkvene moraliste i iste takve izdanke državnog aparata kojem je jedina svrha održati dominaciju manjine na uštrb većine.
Možda ovo zvuči i suludo u ovom trenutku, ali kada me moj prijatelj pita:
Što ćemo mi sutra našoj djeci reći, zašto nismo učinili ništa?
Odgovor možda leži upravo u tom “ne činjenju“. Ne čineći ništa, ja činim sve što mogu, otvoreni sukob nalaže marginu i upitan rezultat podložan manjkavostima koje nosimo u sebi, a gerila daje kakvu takvu nadu da buduće vrijeme donosi promjene na krilima onih kojima smo omogućili – slobodu. Ono što ja kao i mnogi drugi nisam imao u najbitnijim formativnim godinama, pa sam se hvatao za govnava kormila usranih kapetana koji su nas doveli u ćorsokak gdje kao olupine tavorimo.

Meni je dovoljno da znam, da tamo negdje još netko misli ko’ ja..


Jedna misao o “Perpetuum mobile – From the šuplje to the prazno

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s