Frontalni Udar – Kapitalizam, mrzi me


Album Kapitalizam, mrzi me Frontalnog Udara iz 2006. godine na naslovnici donosi Stjepana Filipovića, partizana iz Opuzena koji stoji ispod vješala okružen fašistima u Valjevu 22.5.1942 godine i uzvikuje parole protiv njemačkog okupatora i njihovih kolabracionista. Kako sve dublje tonemo u krizu, kako sve više čitava naša civilizacija počinje sličiti jednom ogromnom kapitalističko – konzumerističkom Reichu, Stjepan Filipović postaje i ostaje sinonim žrtve i borbe malog čovjeka protiv ogromnog fašističkog stroja, u tom smislu i ovaj album pulskih punkera iako izdan prije sedam godina svakim danom sve više dobija na težini, ne zastarijeva – sazrijeva.

Ovo je ujedno i posljednji album ovog benda, ukupno su ih izdali četiri u razdoblju od 1993. do 2006. godine (bend je nastao 1989. g.), uz napomenu kako prva dva izdanja predstavljaju garažni DIY format i ja ih ne posjedujem, niti sam ih imao prilike čuti.  Danas dio ekipe (2/3) iz Frontalnog Udara svira kroz punk-rock formaciju Pokret Otpora. Da se razumijemo, ja i nisam neki punker nikada bio, kao uostalom što se nisam nikada svrstavao u bilo koju subkulturnu kategoriju, tako da moj sud i ne mora biti bogznakoliko relevantan ali – Kapitalizam, mrzi me je najbolji punk album što sam ga ja imao prilike u životu čuti, premda i izvan kategorija punka, ovo izdanje visoko visoko visoko kotira u mojoj osobnoj diskografiji. Jednostavno, riječ je o školskom primjerku, o čitanci, bukvaru, udžbeniku koji bi svaki novi bend sa punk-rock pedigreom trebao i morao prožvakati, naučiti napamet, upiti, apsorbirati. Ljudi, ovako se to radi. To je žestoko, to je iz jednog daha, to je spontano, to je erupcija nekontrolirane energije, bijesa, to je – punk.
Izdvajati pjesme sa ovog izdanja je poprilično nezahvalan posao, jer kada čitava priča krene sa sickofitalleksplozijom u obliku pjesme Ne! i onim jebem vam mamu u ustanećeš mene jebat,  nećeš mene jebat NE!“ refrenom i krikom, antikapitalistička himna radništva je rođena. Da ima išta u glavama našim kao što nema, ne bi na prosvjedima radničkih sindikata puštali Alku Vuicu i tresli bokovima sa kretenskim osmjesima, kartonskim kapama i zadahom rakijuštine, ova stvar Frontalnog bi trebala biti spiritus movens, a dok tako ne bude veća opasnost po kapitalističke svinje su meteorološke neprilike nego bilo koji sindikalni prosvjed.

Baš kao u uvodnoj pjesmi, lirički, čitav album predstavlja niz proglasa, poruka, angažiranih stihova koji bi se ideološki mogli svrstati u red anarho ideala apsolutne slobode, antiautoritativnosti, iz kojih izvire ona stalna želja potlačenog pojedinca  za konačnim oslobođenjem, za pobunom koja će vratiti dostojanstvo izgubljeno:

Čitam glas niti sere niti laže nemaju love i kasnit’ će plaće
kolaps u privredi a zbog čeg’
A ja savijam željeza po brodu kome se jebe što moji dugovi tonu
samo krediti racuni prijave
Kapitalizam Mrzi Me a ja sanjam pobune
Idem van dosta je brate ako već jebu neka i plate
Devize prijatelju
Ali opet će neki maler da me kači dok perem tanjure netko će da tlači
Kao pravi Zlavo saginjem glavu umjetan kez klanjam se..
Vokal Marinka Matozana Mare je u tolikoj mjeri britak i oštar da sam po sebi predstavlja  autonomnu cjelinu na albumu, ako bi tražili domaći pandan Jello Biafre, teško da bi bolje mogli pogoditi od ovog čovjeka, bijes i žestina, pa i doza cinizma su savršeno prenesene i vjerojatno tu leži jedna od bitnih tajni genijalnosti ovog izdanja. U čitavoj priči oko vokala, svakako treba spomenuti Put u središte rudnika Kreka Banović, meni sasvim slučajno možda i najdraža pjesma najdražeg ex-yu benda Zabranjenog Pušenja, u izvedbi Frontalnog zvuči – fantastično – upravo najviše zahvaljujući vokalu koji pogađa u srž atmosfere kojom ova pjesma odiše.
Sine, Stranac – pjesme, ogledni primjerci ponajboljeg što istarska škola punka ima za ponuditi, zaista teško je bilo što dodati, napomenuti, punk u ovom obliku doživljava svoj puni krug, ispunjenje, himne vječnih gubitnika kojima su ideali posljednja točka otpora:
Sine,izvjesili su zastave,na pola koplja mnoge crne se
Sine,napisali su zakone,da odvoje vjerne od nevjere
Tvoje ime uzeše pod okrilje,sve se sveto rasprodaje
U tvoje ime vršili su zločine,ideali padaju zbog pohlepe
Vidim jutra gole zidove vidim palež svoje sudbine
U daljini pale drugove samo tebe sine ne
Čujem zvona čujem bubnjeve podsmijeh izrugivanje
U daljini svijetla govore samo tebe sine ne…
Završna Zar ne lirikom, muzikom, atmosferom stavlja konačnu crnu masnu točku na ovaj podcijenjeni i nepravedno zapostavljenji dragulj koji se cakli na dnu kace i mulja undergrounda:
Dižem gard puštam bijes ovo je krvavi ples
Koliko sranja urezano u svijest…
Nije ovaj tekst ni približno uspio dočarati svu snagu, moć, žuč koji izviru iz ovog izdanja jer za takvo što morate preslušati album, napose, nije mi to bila niti namjera, ove crtice su samo reakcija koju Kapitalizam, mrzi me nedvojbeno provocira, jedan od onih albuma koji nije imao intenciju postati upravo to što jest – soundtrack bijede i ološa na krvavim rukama kapitalizma novog milenija.
Ovo je punk iz Pule. Amen.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s