Malo je dovoljno – STanje uma


O karizmatičnom frontmenu Goribora Aleksandru Stojkoviću – St-u se puno toga pisalo u posljednjih nekoliko godina, sa svojim matičnim bendom uspio je u postati ono što je vjerojatno on sam najmanje htio – krik, glas jedne izjebane, izgubljene post-ratne generacije. I sinoć nakon završetka  45-minutne predstave „Malo je dovoljno“, brzo navlačenje jakne i izlazak na hladni zagrebački zrak, i pljuga, dim u plućima – to je St, vječito u nekom bijegu, od ljudi, od svjetla pozornice koja tako jebeno žare i pale oči navikle na tamu, na noć.
U tami je sve i počelo, nešto iza 20.00h, Alen i Nenad Sinkauz iz benda East rodeo, uveli su nas u svijet Aleksandra Stojkovića rastrganim, mehaničkim, tupim, uznemirujućim zvukovima kao uvertirom za naraciju kojom glavni protagonist večeri otpočinje svoju priču o bolnici, krevetu, bolesti, strahu, nemiru, žeđi. Priču, koju sam imao prilike pročitati u zbirci „Princ bez horsa“, a sada je ona doživjela transformaciju, odnosno dobila je još jednu dimenziju u obliku zvučne kulise koja nas sasvim približava predsoblju jednog uma. 
Iako je riječ o predstavi, scenski izričaj je u drugom planu i zapravo veći dio vremena sam proveo zatvorenih očiju puštajući da zvučna kulisa potpuno zavlada mojim osjetilima i da naracija St-a bude poput glasa iz tame bez lica i naličja. Nešto poput radio drame. U suštini, nešto slično se odvijalo i na pozornici, okrenut leđima publici Aleksandar je tokom čitave izvedbe iz samog kuta polako sporim koracima u pauzama između „odlomaka“ došetao do same sredine pozornice gdje čitava priča i završava.
Elementi industriala predstavljaju za mene najupečatljiviji dio čitave priče, sugestivna naracija Stojkovića uz muzičku podlogu industrial avangarde u stilu Throbbing Gristlea ili Einsturzende Neubautena kakvu možete čuti i na albumu „Evo je banja“ u pjesmi „Svi ti ljudi“. Kako priča odmiče i kako se raspoloženje glavnog aktera mijenja u jednom trenutku prividna euforija, povratak među žive, među ljude biva popraćen veselom podlogom kojom dominiraju ukelele, da bi se potom ubrzo sve survalo u provaliju nemira, rastrganosti, melankonije i klavirskog izvoda čijim monotonim repetativnim melodijama završava priča koja u suštini nema kraja, riječ je samo o različitim fazama svijesti, raspoloženja koje diktiraju tok misli glavnog anti-junaka.
U konačnici, Stojkovićeva lirika još jednom pokazuje i dokazuje kako i naslov govori da “malo je dovoljno“, ako je protkano pravom emocijom, ako je proživljeno i upijeno do krvi do mesa do kosti, o čemu u slučaju ovog princa bez horsa nikakve sumnje nema. U 45 minuta od nokta do koske, pravo kroz meso.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s