Buntovnik bez Akorda – Mojih deset albuma u 2013. godini

Ah, te liste na kraju kalendarske godine, ko’ bi im odolio? Uglavnom, ovo je lista od deset albuma po kojima ću pamtiti godinu na izmaku, ništa pretenciozno i sasvim subjektivno.

1. Earthless – “From The Ages” 


Instrumental psychedelic  jam rock, power trio, audio bukake, eternal guitar cumshot, rhythm gloryhole, amplifier ganbang – sve to i više od toga donosi novi, treći album benda Earthlesskoji dolazi iz San Diega a čine ga : Isaiah Mitchell gitara, Mike Eginton bas gitara te bubnjar Mario Rubalcaba. Earthless je osnovan 2001 godine, a debitantski album Sonic prayer izlazi 2005 godine i odmah pokazuje u kojem smjeru ova priča ide, naime na albumu se nalaze dvije pjesme od po dvadeset minuta trajanja, dakle ukupno četrdeset minuta kažu ameri mindblowing jam sessiona , ako volite Jimi Hendrixa, Allman Brothers, Rory Gallaghera – ovo je bend za vas. 


Vjerujem da ne moram to nakon ovih redova iznad posebno naglašavati, ali novi album Earthlessa je nešto najbolje što se dogodilo rocku u zadnjih nekoliko godina, rijetko koji pokušaj revitalizacije zlatnog doba rokenrola zvuči tako dobro kao što to rade ovi momci. 

 

2. Damir Avdić – “Human Reich”

Duh Mein Kapitala pratiti će vas i kroz „Matičnjak“, „Babilon vs. Nova djeca“, „Kaos“i odličnu „Rođen kad je bilo bolje“, ipak ono zašto je ovaj album bolje ostvarenje od svog prethodnika počinje sa pjesmom „Izeta“, koja je sedma po redu od ukupno četrnaest na albumu. Tu je Damir najjači, daleko od toga da ne poštujem njegove filozofske i ideološke oglede, ali ovo, zbog ovoga je Damir Avdić – ikona. Ako ste čitali Enter džehenem i Na krvi ćuprija, onda ste upoznati sa nevjerojatno ogoljenim i sirovim literarnim stilom, da gotovo možete osjetiti i znoj i krv i vonj. A to je upravo spomenuta „Izeta“, i „Muharem“ i „Fadil“ i „Slika“, praktički story telling, koji morate čuti, i to ne jednom, da upijete, osjetite, srastete. 

3. Hesperian Death Horse – “Mrtav” 

 Album „Mrtav“ muzički predstavlja jednu cjelinu, selektivno preslušavanje nema prevelikog smisla, dakle potrebno je odvojiti pedesetak minuta vremena i preslušati album od prvog do zadnjeg tona, jedino tako je moguće upiti i osjetiti atmosferu i poruku koji bend odašilje. Od žestokih gitarističkih metal dionica uz gotovo growl/screamo vokal pa sve do ambijetalnih prologa ovaj album priča jednu priču, svako preskakanje pojedinih sekvenci ubija smisao i koncept ovog izdanja.

Na koncu mogu samo sa ponosom (i to ne hinjenim) ustvrditi kako mi je izuzetno drago da se bend iz naše male tužne zemlje upisuje na kartu izuzetnih post/metal bendova i scene koja buja u inozemstvu. Provučeno kroz floskulu, mogu reći kako i mi imamo konja za jahanje, i to kakvog – zapadnjačkog mrtvog.

4. M.O.R.T – “Vrhunsko dno”

Reći kako “očekujem nešto” od ovih momaka i njihove “karijere“, naravno zvuči redikulozno u okruženju kao što je naše, jedino se nadam da će snimiti barem jedan ili dva albuma pod palicom nekog solidnog producenta koji će znati izvući najbolje iz ovih nesumnjivo talentiranih ljudi, te da će odsvirati što više koncerata prije konačnog razočaranja koje nesumnjivo nosi staž rokenrol benda u Hrvata. U nekoj poticajnijoj okolini sa osvještenijim masama, M.O.R.T bi bio izuzetno cijenjen bend, rokenrol bi upravo ovako trebao zvučati – iskreno, žestoko, masno. Kako ovi dečki upravo i rade.

5. Olovni ples – “Nulti dan” 

Dakle, u odnosu na same početke, slušajući ovaj posljednji album, evidentan je i gotovo drastičan pomak Olovnog plesa prema jednom zrelom blues/rock bendu koji se sasvim transformirao u autorski projekt sa tek dvije-tri uglazbljene poeme drugih autora. Prilikom prvog, letimičnog pregleda liste od 11 numera koliko ih ima na albumu, svaki bolji (čitaj “ja i možda još jedan”) poznavatelj cjelokupne diskografije benda, prepoznati će naslove svih pjesama jer su se već pojavile na nekim prijašnjim izdanjima što Olovnog plesa, što Mor Krom Kinskog, što Nevjernog Tome, sa naglaskom na album Živog sina tvog. No, to dakako ne znači da je riječ o identičnim audio zapisima, svirački i produkcijski ovih jedanest brojeva sa albuma Nulti dan su do sada nešto najbolje što je bend iz svoje butige izbacio.

6. Pokret Otpora – “Prespavana Tragedija”

Muzički, kako rekoh album je melodični punk/rock, sa svojih tridesetak minuta trajanja kroz trinaest pjesama predstavlja ogledni žanrovski primjer brzo/žestoko/rezolutno. Ono što ga diže iznad prosjeka su svakako u prvom redu tekstovi, u tom smislu album nema slabu točku. Dominira lijeva struja, anarhističke misli, kritika krupnog kapitala – pomisliti ćete „ništa novo“, istina nije to ništa novo ali način na koji to Pokret Otpora radi je za koplje iznad onoga što nam se kao muda pod bubrege prodaje pod kapom „kritike i angažiranosti“ (Hladno Pivo, TBF, Elemental…). Budite sigurni da ovaj bend nikada promoliti neće glavu van teškog undergrounda i izolacije. Da imam moć ovaj album bi u bastionu zla Konzumu bio dnevna rutina, jest da stoka shvatila ništa ne bi ali barem bi im u ušima zvonilo o „prespavanoj tragediji“ dok onako krmeljavi i anemični prebiru po K-plus konzervama u potrazi za boljim životom. A njega nigdje, samo konjetina pod etiketom svinjskom.

7. Bistro na rubu šume Vol.1

Prvo u nizu najavljenih izdanja iz „Bistroa“ donosi nam deset pjesama različitih autora, neka imena poput Nine Romić ili beogradskog Stray Dogga su već poznata (uvjetno rečeno) široj publici, neka druga su manje eksponirana što naravno ne znači da u kvalitativnom smislu zaostaju i ovo je odlična prilika da publika upozna i opipa puls undergounda koji titra iza kulisa raznih sobičaka, garaža, podruma daleko od uha i oka mainstreama.

Kada sam prvi put čuo da je u pripremi kompilacija iz „Bistroa“, pomislio sam da će upasti u zamku brzopletosti, te natrpati dvadesetak izvođača na jedno mjesto i tako ubiti svaki smisao i kompaktnost u želji da predstave što više toga od jednom. Ipak, iznenađujuća je i za svaku pohvalu spoznaja da se pazilo i na formu, preslušavanje ove kompilacije nije još jedan „beskrajan dan“ kakve sam znao upoznavati preslušavajući razne tematski povezane kompilacije sa gomilom izvođača.

8. Hashish Club – “Firework in progress”  

Kada mi je u ruke došao album Hashish cluba, lagano sam ga odložio sa strane na hrpu „kada budem imao vremena ću preslušati ove albume“, iz očitih (premda vidjeti ćete kasnije ne i opravdanih) razloga prva asocijacija je bila vezana uz dim, ska, reggae, dub, crossover ili nešto slično tome, još jedan nabrijani spoj ska/punk poskočica – oh nouuu. Ne moram ni reći da sam se nemalo iznenadio kada je konačno album „Firework in progress“ došao na red za preslušavanje. I krene tako prva stvar „Tehnicolor feat. Dušan Kalinić&Hornsman Coyote“, neki industrial na tragu Nine inch Nailsa, ubacuje se bas, i onda samo mi se dignu ruke u zrak i poželim da počne padati kiša a da me orkestar Cigana prati niz zemljani blatni put.

9. Olovni Ples – “Sutoni”

Sve u svemu, kada zastor se spusti, kada sve ove moje mudroserije padnu u vodu i Vi slučajni namjernici krenete preslušavati „Sutone“, svakako će te sami naći svoje favorite. Ovaj album jest u suštini „sofra“, gozba, za muzičke sladokusce. Moj dojam je da ima nekoliko začina previše, da neki okusi ne nalaze mjesto užitka na mome jeziku, ali tko bi svakom nepcu ugodio?

Bogatiju i kvalitetniju trpezu Olovni Ples od „Sutona“ imao nije, a činjenica da je ovo njihov (premda to ni Bog ni Google ni članovi benda sa sigurnošću ne znaju) osmi studijski album daje naslutiti kako u momcima još puno toga dobroga ima. Budućnost je svjetla i sve je u njihovim rukama. Pronicljivošću, upornošću i voljom ovaj bend može dosegnuti status koji im je kao bajka bio dok su prve akorde nabadali. Osim pjesama, i talenta pregršt je u njima.

 

10. Mangroove – “Put na Mjesec”

Album se sastoji od trinaest pjesama, plus bonus numera „T(k)o se smije“ (Producers cut) koja je kako natuknica govori nešto izmjenjena verzija pjesme „To se smije“ koja se također nalazi na albumu. Prije nekog vremena, slušao sam i recenzirao album „Mir“ pulskog The Chwegera, Mangroove u smislu produkcije i inzistiranja na finesama, te prekrasnog vokala Željke Veverec, zaista staje uz bok tog možda i najhvaljenijeg prošlogodišnjeg domaćeg albuma. Čak uvodna instrumentalna numera „Zbogom“ doista zvuči kao da je ispala sa Chwegerovog albuma, možda je to čisto podsvijesna asocijacija zbog  fućkanja i odličnog singla „Whistler“ sa albuma „Mir“, ne znam, u svakom slučaju usporedbe ova dva benda su neizbježne. Za ljubitelje Mayales/Chweger škole, ovo je svakako još jedan krasan album koji hrvatsku školu „inteligentnog popa“ zaista predstavlja u jako dobrom svijetlu, i iako mi je to teško za priznati (kao zadrtom rokeru), u ovom trenutku ova scena kojoj pripadaju navedeni bendovi je ono najbolje/kvalitetnije što Hrvatska u muzičkom smislu ima za ponuditi svijetu.


5 misli o “Buntovnik bez Akorda – Mojih deset albuma u 2013. godini

  1. M.O.R.T. poznajem osobno i slazem se sa svakom tvojom rijeci.! Koncerti su im upravo takvi, iskreni, masni i žestoki.!!

    Sviđa mi se

  2. earthless, da da da 🙂
    na putu stoneraša instrumentalista i vokalaca, pridodajem The Machine i Egocentrics (rumunji! svirali u močvari pred koju godinu). kroz proljeće i ljeto, divota jedna i hrana za dušu i uške 🙂 i svakako poslušaj The Stubb i Sungrazer.
    linkz:
    https://myspace.com/egocentricsband/music/songs
    https://myspace.com/themachineband/music/songs
    http://stubb.bandcamp.com/album/stubb
    https://myspace.com/sungrazerband/music/songs

    Sviđa mi se

  3. O da da da, slušao Egocentrics i The Machine i Sungrazer (bili u KSETU pred koju godu mooožda prije Karma to burn)…The Stubb nisam provjeriti ću…pratio sam dosta prijašnjih godina psychedelich/stoner scenu i to europsku ponajviše…Casa sui je fantastičan trojac kao i Colour haze…a i Samsara blues expiriment…Truckfightersin i mnogi drugi…

    Sviđa mi se

  4. ne sipaj mi sol na ranu, ja sam Machine i Sungrazer propustio tad u ksetu, totalno mi žao. karma2burn sam kasnije odgledao u močvari… ali da, dobra imena si nabrojao. meni je super kod te scene što je totalno off-usa; južnoamerička scena je recimo jebena (humo dol cairo, poseidotica itd). mislim da mi je sungrazer jednom svirao u autu kad sam starog vozio nekam (stari me odgojio svojim vinilkama iz najboljeg doba prošlog stoljeća) i pitam ga, kaj misliš koja je ovo godina i on nekaj lupa “70te, neznam bla”, a album snimljen 2005 hahaha 😀
    i cijenim tu “jebeš vokale” briju. daj duvku, upali sunce i peri.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s