Gatuzo – "Gdje idemo"


Novi album Gatuza ostavlja dojam nogometnog dvoboja sa začelja lige na blatnjavom terenu, gdje igrači jedne i druge ekipe samo čekaju da što prije odu pod tuš. A šteta, nakon one silne pljuvačine od strane dezorijentiranog Bareta bilo bi mi drago da je Damir Trkulja pokazao da zna i može. Nažalost – nije.
Ovo iznad je bio moj prvi dojam o novom, trećem u karijeri albumu dvojca koji stoji iza imena Gatuzo, Damira Trkulje/gitara te Gorana Martinjaka/bubanj. Zapišem tako u mali crni kožom obložen notes katkada poneku impresiju nakon prvog slušanja pojedinog albuma, čisto kako bi kasnije kada album (ne) legne  mogao usporediti početne dojmove sa zaključnim dojmom.
I je li se nešto promijenilo sada nakon nekoliko tjedana preslušavanja albuma Gdje idemo ?
Pa moram priznati da jest. Ne drastično, i dalje držim kako je sve to moglo puno bolje, ali od početnog potpunog razočaranja došao sam do situacije u kojoj Gatuzu moram priznati nekoliko sasvim dobrih trenutaka koje donosi ovaj album. Prije svega, jednu stvar treba reći, naime od kada se Gatuzo pojavio na sceni tamo sredinom dvijetisućitih gledao sam ih kao naš pandan The White Stripesima i The Black Keysima,  koji su uspjeli revitalizirati blues i ponovno ga uvesti na velika vrata mainstreama. Što zbog same formacije gitara/bubanj, što zbog očitog koketiranja sa garažnim blues rockom, sa simpatijama sam gledao na ovaj naš dvojac. Nakon Porina iz 2007. godine za album Noge/ruke/glave u kategoriji najboljeg alternativnog rock izdanja, očekivao sam eksploziju, izrastanje Gatuza u veliki bend.

Ipak, album ! (uskličnik) iz 2009. godine nije digao preveliku prašinu, pa je potom usljedilo Trkuljino sviranje sa Baretom i Majkama, snimanje hit albuma Teške boje iz 2011. godine, i onda onaj gorki razlaz i od strane Bareta sramotno opanjkavanje i ponižavanje dojučerašnjeg gitariste. Sve u svemu, ovaj album je na jedan način bio novi početak, gorak okus iskustva sa Baretom (vrlo vjerojatno) na ovom albumu predstavlja pjesma Malo dostojanstva, ne znam koji bi Trkuljin odgovor bio na pitanje je li uistinu ova pjesma upućena frontmenu Majki, ali tekst ne ostavlja puno prostora za sumnju, barem ne kod mene:

Rugaj se ti, rugaj se samo to ti dobro ide
A na kraju pazi tko, tko se zadnji smije
Prespavat ću još ovu noć, i razmislit još dan
A onda to, to je to, idem dalje sam.
Oni govore i Gdje idemo su prva dva singla izdvojena sa albuma, i zapravo paradoksalno za mene predstavljaju slabiji dio albuma (pogotovo prvospomenuta stvar) koji donosi ukupno 11 pjesama. Da se razumijemo, Trkulja ima “tanak” vokal i kada pokuša priču odvesti u smjeru modernog indie-rocka kakav njeguje recimo Gretta, to jednostavno ne pije vodu. Sa druge strane, kada se vrati u okrilje blues-rocka i sve to zacementira masnim rifom ili solažom kao u spomenutoj Malo dostojanstva , e tu već imamo o čemu razgovarati. Izdvojio bih još Dijete u meni, Virusi  i Budi glasniji  pjesme koje Gdje idemo  dižu iz potpunog mrtvila i smještaju ga u red izdanja koja govore kako autor zna i može, ali kao da nije imao dovoljno čvrstine, žestine, kuraža da talent u potpunosti pretoči na album.
Dakle, konačni dojam je polovičan, na pola puta između razočaranja i zadovoljštine koja bi uistinu bila potpuna da na našoj sceni stasa jedan vrhunski garage/blues/rock bend, na žalost još neko vrijeme ćemo morati pričekati na to. Hoće li to biti Gatuzo ili ipak netko treći, vrijeme će reći.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s