Mika Male – "Gdje se sastaju luđaci"


Da će novi album zagrebačkog benda Mika Male biti kvalitetno izdanje moglo se nazrijeti već kroz prva dva najavna singla koja su prethodila izlasku albuma. Naime prvi najavni singl Bijegkoji se u promotivnom periodu pojavio na dvije kompilacije regionalnih i domaćih glazbenika, predstavlja kako već nekoliko puta rekoh zasigurno jednu od 5 najupečatljivijih pjesama koju smo imali priliku čuti u godini na izmaku. Bogata muzička kulisa, gradirana na nekoliko nivoa tako da se čitava pjesma razliježe poput ćilima bogato ukrašenog sitnim filigranskim detaljima, bojama, mirisima, okusima, a sve je dodatno začinjeno dubokim vokalom Orlana Tusa iz čijeg grla ionako epska lirika poprima još bogatiji prizvuk. Jednostavno, riječ je zapravo o dosegu, iako glazbu teško možemo smještati u kontekst sportskih uspjeha, napretka, treninga, u slučaju Mika Male očito je riječ o sazrijevanju i višegodišnjem nadograđivanju jednog fantastičnog benda sačinjenog od vrhunskih multi-instrumentalista, pjesnika i u konačnici umjetnika.
Mika Male je u nešto izmjenjenom sastavu nastao sada već daleke 2000. Godine, kao uzori se spominju The Velvet Underground, Tom Waits, Nick Cave&Bad seeds, premda ima sličnosti sa svakim od navedenih velikana, teško ih je staviti pod kapu bilo kojeg od navedenih uzora, recentni Gdje se sastaju luđaci je treći album u diskografiji benda, prethodna dva su izašla 2006. godine debitantski  DIY Bijelote 2010. godine za Dallas records album Vremenom.
Drugi single sa aktualnog albuma je Sepija, sjajna, sjetna, pomalo melankonična balada o rastancima, odlascima, o vremenu koje prolazi bez našeg znanja i htijenja kojoj bi Arsen Dedić u nekom paralelnom svemiru sjeo kao prirodni odabir za eventualni duet. Unatoč odličnim najavnim singlovima koje spomenuh, mene jedna druga pjesma sa albuma zaista fascinira i predstavlja jednakiju među dvanaest jednakih koliko ih ima na ovom izdanju. Numera Suton čija me izvedba uživo u MM centru na nedavnom predstavljanju albuma ostavila bez riječi, ta violina, taj bas, taj bubanj, taj Orlanov skok na klavijature, ta energija, ta lirika, za mene definitivno vrhunac albuma i sam vrh cjelokupnog opusa ovog benda do sada.
Čitavo vrijeme dok preslušavam Gdje se sastaju luđaci  i zbrajam te oduzimam velike riječi od malih misli koje lebde poput onih stripovskih oblaka iznad glave,prožimaju me opuštajući mirisi čaja, toplina doma, požutjele korice nekih nepročitanih knjiga, jedinstveno iskustvo nošeno na krilima melodije i poezije, reče Sancho jednom prilikom „drugačiji su“, i to je točno, na svoj način posebni u pristupu glazbi koji u konačnici rezultira ljepotom i raskoši koje ovaj album nudi u izobilju.
Ona je vjetar kao snaga riječi, Sve je novo uz žestoki završni instumentalni finiš te neodoljivo bezbrižna (bit će da je ukelele u pitanju) Pjesma ceste, sve su to trenuci koji daju nevjerojatno snažan pečat albumu i bez nekog ustezanja svrstavaju album Gdje se sastaju luđaci u sam vrh onoga što smo imali prilke čuti u ovoj (ali i ne samo ovoj) godini. Mika Male se kroz ovo izdanje predstavlja kao jedan od originalnijih bendova na našoj sceni koji bez pretjerane muke uspijeva ujediniti karakterističan poetski izraz Orlana Tusa i bogatu orkestraciju baziranu na nevjerojatno talentiranim pojedincima vođenih osjećajem, ljubavlju i emocijom. 
Note su njihov svijet.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s