Anarhija – sasvim ponizno par crtica

O anarhiji kao ideologiji, načinu života, organizaciji društva ili jednostavno igraonici snova o prirodnijem, pravednijem, egalitarnijem, zdravijem prisustvu i odnosu Homo sapiensa na planeti Zemlji, je do sada napisano toliko toga iz pera tolikih ljudi, od kojih su mnogi genijalni umovi, da se uistinu čini bezobraznim ili barem nepotrebnim drznuti pa pokušati sam nešto napisati. Jer jedno je sigurno, ništa novo neće pročitati bilo koji slučajni namjernik koji naleti nesrećom baš na moju litaniju naslovljenu kao “Anarhija”. Unatoč tome, jedna stvar je paradoksalna, naime relativno teško je naići na smislenu kritiku anarhizma i anarhističke misli, barem putem mainstream izvora informacija gdje se spominjanje “anarhije” ili “anarhizma” mahom veže za negativan kontekst u kojem blaženi “red”, proizvodnju, gomilanje kapitala, devastaciju prirode i represiju države narušavaju ekstremisti željni “nereda, bezvlašća, kaosa” odnosno jednom riječju – “anarhije”. To što takva tvrdnja apsolutno nema veze s zdravom pameti, ne predstavlja poseban problem preovladavajućem stavu o anarhiji kao nečemu izrazito negativnom. Iz te perspektive, napisati još jedan u nizu tekstova kojima se pokušava ta barijera, predrasuda i mit srušiti, ako ništa, ne može više naškoditi kad već neće bogznakako pomoći.

Naravno, postoji tu i ona mekša struja promatrača koji neće na prvu anarhiju vezati uz negativan kontekst, ali će ubrzo prišiti utopijski karakter svemu što zagovara korijenite mijene kada su u pitanju civilizacijske norme, koje neki čak svrstavaju i u “dostignuća” premda ne predstavljaju ništa više od bježanja čovjeka od samoga sebe. Da smo se udaljili, odnosno odmetnuli, prekršili savez i zametnuli skoro svaki trag koji vodi do majke Zemlje, u to naprosto nema sumnje. Osvrnimo se oko sebe i zamislimo na trenutak. Što smo mi? Tko smo mi? Za mene je odgovor poprilično jednostavan – rak rana. Ako nismo to što ja tvrdim da jesmo, zašto osjećamo posljedice otuđenja, destrukcije, krivog srastanja? Zašto često koristimo apokaliptične izraze kada prognoziramo daleku budućnost jer “očito je da režemo granu na kojoj sjedimo”, ali opet spremno branimo taj poredak ili barem odričemo vlastitu odgovornost kao da je riječ o kolima bez kočnica koja idu nizbrdo pa se tu ništa više učiniti ne može? U suštini, koliko gore može od ovoga? Za mene osobno vezano za moj mikrokozmos – može, ali izostavimo sada povlaštenu kastu kojoj pripadam i prepustimo to pitanje onoj neprivilegiranoj većini koja isto kao i ja živi na Zemlji i kojoj ta ista Zemlja ne pripada ništa više ili manje kao i bilo kome drugome, kako njima objasniti ovu nepravednu, izrabljivačku, sebičnu raspodjelu? Kako objasniti destrukciju, samoubilački nagon zarad nejasnog cilja koji predstavlja “napredak”?

Ali dobro, da se tekst ne bi pretvorio u školsku zadaćnicu osmaša koji je pod dojmom Pale blue dot fotografije odlučio izložiti sve svoje strahove o svrsi svoga bitka, idemo se vratiti na ono što je glavni motiv za pisanje teksta. Dakle, anarhija, neću se ovdje previše baviti formulacijama ili citatima o tome što je zapravo anarhija i anarhizam. Naime, jedan mali dio mene se hihoće i što bi rekao Mor Krom “frče dlake na rukama” u nadi da ovaj moj nadobudni pokušaj pisanja o tako širokoj temi bude samo okidač koji će navesti nekoga da pokuša dati šansu amarhističkoj misli. Svu svrhu mog pisanja ispunila bi činjenica da će ovaj tekst nekoga dovesti do tekstova: Emme Goldman, Errica Malateste, Johna Zerzana, Mihaila Bakunjina, Petra Kropotkina, Boba Blacka, Petera Gelderloosa, Derricka Jensena i još mnogih.

Sama riječ “anarhija” dolazi iz grčkog jezika i znači doslovno “ne” i “vlast”.

Dakle, citat iznad bi bio neka prva, kruta i osnovna “definicija” anarhije, no ono što je zapravo uzbudljivo i privlačno kada je u pitanju anarhizam, jest široka lepeza razmišljanja, poimanja, razlaganja i pravaca unutar njega samoga. Od anarho-sindikalizma preko anarho-primitivizma do anarho-individualizma, ipak, svima im je zajedničko to da teže društvu ili sistemu vrijednosti gdje je horizontalni poredak solidarnosti i jednakosti ispred vertikalnog klasnog modela nejednakosti koji je trenutno na snazi. Svjestan sam činjenice, da će mnogi sa podsmijehom popratiti ovo moje paušalno izlaganje, ipak, opet ponavljam, važno je postići efekt “okidača”, jer jednom kada uđete u “anarhistički mod” sami ćete uvidjeti sve prednosti, nedostatke, prepreke i neistražene dubine koje se otvaraju pred vama u trenutku sagledavanja života iz sasvim druge perspektive od one koja je indoktrinacijom nametnuta kao prirodna zakonitost po kojoj ste rođeni da budete samo sitni kotačić u ogromnom mehanizmu.

Dobro, ako se odmaknemo od svih ovih teorijskih eskapada i “blog-anarhista”, što to ja kao individua mogu kroz svakodnevni život učiniti da narušim izrabljivački, sebični, parazitski sistem u kojem živimo?

To je još jedna uzbudljiva spoznaja vezana uz anarhizam. Iluzorno je očekivati kako će se pukim teoretiziranjem i naklapanjem doći to kritične točke usijanja ili ti revolucije pa će se trenutni nakaradni model urušiti sam od sebe, a iz tog pepela uzdignuti crna anarhistička zastava sa kojom će neke buduće generacije biti dio nekog novog, pravednijeg Svijeta. Opet, ako znamo da smo veći dio svog bivstva na ovom Planetu (barem prema antropolozima) proveli u ravnopravnosti, jednakosti i savezu sa prirodom, zašto bi bila utopija očekivati da smo opet sposobni živjeti na takav način?

Osnovna pretpostavka začetka svake anarhističke misli jest ta, da ste sposobni sebe smjestiti u kontekst ravnopravnosti i jednakosti po kojem vaša sloboda seže do slobode drugog pojedinca. Postoji li nešto uzvišenije od toga? Postoji li nešto uzbudljivije od spoznaje da je svatko od nas ponaosob jedinica mjere za slobodu? Koliko je ponižavajuća i degradirajuća činjenica da svjesno i svojevoljno gonjeni iracionalnim strahom od slobode gradimo i činimo represivne aparate koje okrunjujemo državom kao tamnicom tijela i duha a ujedno i bastionom hijerarhije koja neminovno vodi ka nejednakosti?

To su pitanja koje se nameću a odgovori i mogućnost direktne akcije djeluju nezadovoljavajuće konkurentni. Ali, prvim korakom počinje svako putovanje. Sama anarhistička misao postoji oduvijek, to je nešto urođeno i upravo suprotno od hijerarhije koja nam se nameće kao prirodno stanje stvari. Suvremeni anarhizam u obliku kakvom su ga razvijali Bakunjin, Kropotkin ili Malatesta bitno je promatrati u kontekstu vremena u kojem je začet i biti svjestan da je riječ o periodu koji je tek stotinjak godina iza nas, što je još jedan pokazatelj koliko su priče o utopiji neutemeljene. Što je period od stotinu godina ako ne kap u moru? Istina, Pariška komuna i španjolski građanski rat kao najistaknutija uprizorenja anarhističkih načela, doživjela su propast, ipak što je pokušaj i neuspjeh naspram konstantne erozije etike, morala, duha? Junački čin kao putokaz da vrijedi pokušati, jer u protivnom iza nas će ostati samo sramotni “balavi trag”. Stoga, djelujte u svom mikrokozmosu, probajte, budite solidarni prema slabijima od vas, obazriviji prema prirodi oko nas, teško je očekivati radikalne mijene ali sve osim statiranja i pukog oslanjanja na liniju manjeg otpora je mali korak naprijed u svijetu koji krupnim koracima grabi unazad.

Anarhija je moguća, i ništa me ne može uvjeriti da tome nije tako, na njenim načelima smo nastali i na njenim načelima jedino možemo opstati. Jer da, to više nije pitanje mentalnih masturbacija i kvazi intelektualnih drvljenja, nego pukog i golog opstanka.

Na koncu, još jednom ću ponoviti i zamoliti za oprost zbog pretencioznosti i drskosti što sam se upustio u opservacije daleko iznad mog radara i trenutnih saznanja, i vlastitu papazjaniju završiti izvrsnim citatom iz knjige “Anarhija je moguća” autora Petera Gelderloosa:

Zapadnjaci, koji sami sebe vide kao vrhunac ljudske evolucije, na lovce-sakupljače i druge nedržavne narode uobičajeno gledaju kao na ostatke prošlosti, iako žive u sadašnjosti. Pretpostavljaju da je povijest neizbježan progres od manje do više kompleksnog, a da je zapadna civilizacija kompleksnija od drugih kultura. Ukoliko je povijest podijeljena na kameno, brončano, željezno, industrijsko i informacijsko doba, netko tko ne koristi metalno oruđe sigurno još uvijek živi u kamenom dobu, zar ne? Ali eurocentrično je, u najmanju ruku, umišljati da je lovac-sakupljač, koji zna koristiti tisuću različitih biljaka, inferiorniji od radnika u nuklearnoj elektrani koji zna pritiskati tisuću različitih gumbića, ali ne zna odakle dolazi njegova hrana.


Jedna misao o “Anarhija – sasvim ponizno par crtica

  1. Neuk, kakav jesam , prve informacije mi dolaze urijetko, toliko rijetko da ju čestice zraka mogu zgusnuti.

    kakobilo,
    svojedobno,
    tražeći tekstove Antuna Brankan naletio sam na nekakav kiseli blog koji je pacao blago riječi omotane u listove kupusa.
    Iako ovdje Branko govori o umjetnosti i anarhiji, ovaj segment zlata vrijedi ;
    ——-
    [A. B. Šimić]: Anarhija u umetnosti. II(1918): 2. 1

    Mnogi se ljudi boje anarhije u umjetnosti, ali autor ne pripada među mnoge ljude i ne boji se anarhije. On mrzi mjeru, solidnost, uravnoteženost, »lepotu« i stil vremena, jer je to konvencionalnost, tj. beživotnost i mrtvo stanje. Anarhija drma temelje konvencionalnosti, »to su retki protiv mnogih«, onaj tko nosi svoju anarhiju, figura je. Današnja umjetnost treba mnoge različite forme. Red i stil je uniforma koja sputava umjetnost. »Porušimo taj red, i možda ćemo probuditi život. Razderimo uniforme, i možda ćemo otkriti dušu«. Stil se ne može imati hotimice. »Samo iz anarhije, koja je sva kretanje, i koja je sva život, može da se rodi život«.
    ———-

    naravno, ovaj dio tekst je izvukao neko pametniji i vrijedniji,
    evo tu ;
    http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&id=320:bresic-simic&Itemid=71&limitstart=9

    mkk3

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s