Dida in the house

Prolazi trideset i treća godina mog životnog staža na Balkanu. Ne vežem se nešto jako za ljude koje tokom godina upoznam, zavolim, zaboravim, ali za mirise, obrise, krajolike nisam tako siguran. Iako spominjem, sanjam i kunem se u neke daleke krajeve, vrlo vjerojatno nikada nigdje se ne bi osjećao dijelom tih krajolika, barem ne više od ovog što osjećam prema Balkanu. E sada, naravno, smiješno je sve to skupa kroz prizmu činjenice da je čitava naša Zemlja samo mrlja na vjetrobranskom staklu kojem ne znamo početka niti kraja, ali se unatoč tome i na toj maloj, gotovo nezamjetnoj točkici stignemo dijeliti, ubijati, klati, protjerivati. Stignemo upirati prstom sa pjenom na ustima i žarom u očima, jer :

To je MOJA zemlja, tu su moji didovi davno sidro bacili, tu je moj đed davno opanak zaglavio, tu je moj dedo gusle i frulu vukovima svirao, tu je moj djed njivu zaorao, tu je moj deda orah posadio i kotobanju napravio, vino pio, pisme pjevao, na sijelo išao..

…da se ne nastavljam, vjerujem shvatili ste da je Đedo glavni. Dedo is the man. Dida in the house.

Gdje đedo šćap zabije, tu trava ne reste.

Moja pokojna dva djeda, su godišta oko prvog svjetskog rata, pet godina gore – dole, kako se tada i vodila odokativna evidencija među običnom rajom. Kruži ona priča da se dijete do treće godine nije ni upisivalo u knjige, tek kada prevali treću računa se da je živ. Zvuči malo “hardcore”, ali valjda je scena takva bila tada. Uglavnom, đedovi mojih đedova su već velika nepoznanica, tko su, što su i odakle su. Što će reći da se sva moja “prava” i “pozivanja” na djedovinu svode na period od posljednjih stotinjak godina. Sve izvan tog perioda od 100×365 = 36500 dana je uglavnom za većinu velika nepoznanica bez ikakvih pisanih tragova uz gomilu neprovjerenih priča i legendi.

Djed po kojem nosim ime, je mađarskog porijekla i pazi sad ovo (ushit) – neprovjerena priča kazuje kako se njegov djed u Vojvodinu doselio iz – tananananana ajmo fanfare, konfete, debela pjevačica, bubanj – okolice Zagreba!

I nikom nije lepše neg je nam, samo da je ovako svaki dan…popevke sam slagal i rožice bral’ i svu svoju mladost sam tebi ja daaaaaaal…zakaj zakaj se tak oblačiš…kada Zagreb izranja iz sna…živi u Sesvetskom Kraljevcu i zovu ga Jura…

Tak, da vam s te strane dragi moji ja mogu pripovedati kak sam se u biti vrnul na svoje kada sam uslijed “idi odakle si došo’ ” retorike 91-e napustio Vojvodinu. Kaj je pičke?

Djed po kojem brat nosi ime je iz Hercegovine (zapadne, to su vam one ustaše, Rafael Boban, Klobuk, Široki, Grude i to). Priča kazuje kako su se moje majke djevojačkog prezimena nosioci doselili na tvrdi kamen iz (khm, khm, šapni da se baš ne čuje, promrmljaj kroz brk, nije to baš za govorit naglas) iz – Crne Gore.

Oj Vrsuto, goro velja u tebi je mnogo vrela…Oj đevojko Miljana, goni ovce planinama..Pod onom gorom zelenom i onom Lovćen planinom, malo se selo viđelo u selu kolo igralo…

Znači mađarsko-crnogorsko-hercegovački prigorac iz Vojvodine sa trenutnim prebivalištem na novoj/staroj djedovini u Dugom Selu pokraj Zagreba. Uz važnu napomenu kako vanjštinom bacam na Arape, stoga i tezu o staroiranskom podrijetlu valja uzeti u obzir! Beat that motherfucker. Nego, na stranu sva zajebancija, šega i kalambura, činjenica jest da je “đedovina” i povezanost primitivaca sa zemljom, ognjištem i krvi mnoge koštala života, dijelova tijela, živaca, sijedih dlaka na glavi, suza, frustracija. Pogotovo one ljude koji “neznaju ko’ im je bio đed” ili znaju i nije ih briga ili su poput mene od svukud po malo pa nas pogotovo nije briga. I nakon svega toga, sve te krvi, jada, zgarišta, grobova, bijelih plastičnih vrećica, seljakanja, drljanja raspadnutog namještaja, nakon svega toga i danas u trideset i trećoj godini života čujem: “Idi odakle si došao“, “pružili smo ti utočište a ti ovako vraćaš“, “ti si stranac“, “ti si bečki konjušar“, “ti si tursko kopile“…

Pa Borg vam mater asimilirao stoko zar nije dosta? Ali stvarno zar nije više dosta tog “fatanja” za šćap za vinograd za šljivu za kamen za kolibu gdje vas je majka istresla na tvrdu slamicu? Dokle više?

To je ona točka “pucanja” kada postajem terorist, bombaš samoubojica, netko tko se nema više kuda doseliti ili odseliti, netko kome je pun kurac zadriglih krkana kojima Google Earth seže do susjednog sela gdje je “đedo” na sijelo išao i upoznao babu te tako čovječanstvu (doslovce) medvjeđu uslugu učinio. Jednostavno No pasaran više stoko. Nema dalje, seljakanje očito nije riješenje ni lijek, uostalom zašto bi se selio? Zbog koga? Musavih čopora prašinara kojima je grb, zastava i “đedo” jedino iza čega mogu sakriti svoje tuste njuške. Izađite na megdan, jedan na jedan, bez popratnih ikona, mitova, simbola, čekam vas na svojoj prekrasnoj planeti Zemlji. To vam je ono okruglo što se oko Sunca vrti sa još nekolicinom drugih planeta kojima je jedina mana što “đedo” nije u njih šćap svoj ut’ro, ili možda jest?

Kažu oni što zure u nebo da tamo trava ne reste…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s