Na društvenoj mreži svoje imam mjesto

Sancho Panza zazire od Facebooka, smatra ga nepotrebnim, prostituirajućim i zaglupljujućim “alatom” koji od stvarnih osrednjih mlohavih čuna pravi nestvarne kurčevite ljepotane. I u pravu je, da se razumijemo. Veliki broj korisnika upravo na taj i takav način pristupa toj društvenoj mreži. Ipak, ponekad mi je žao što Sancho nema facebook profil, pa moje “fejs” viteštvo pati od nedostatka oslonca, štitonoše, nekoga tko će timariti umornog konja nakon dugih, umarajućih i sasvim izlišnih prepucavačkih ogleda.

Prije svega, tko je Sancho?

Moj dugogodišnji prijatelj, još tamo iz srednjoškolskih zadnjih klupa. U tekstovima koje pišem, pojavljuje se mahom kroz izvještaje sa koncertnih pohoda, jer eto ja sam kao Don Quijote a on Sancho. Nije to bogznakako originalna ideja, ali ajde, barem malo razbija suhoparnost izvještaja koji nakon nekog vremena postanu monotona ponavljanja istih scenskih radnji različitih aktera. Osim toga, nerijetko njegove impresije i komentare za vrijeme koncerta zapamtim, pa kasnije malo uobličim i potpišem kao svoje. Jebiga, takav je usud štitonoše.

Nego, jedan drugi moj prijatelj, također još iz srednjoškolskih klupa, ima facebook profil. I tako, kada sam ja otvorio svoj, postanemo mi i “fejs prijatelji“. No, tužne li moje virtualne sudbine, ne zadugo. Nakon nekoliko mojih šaljivih, visprenih i urnebesnih doskočica ispod njegovih “statusa“, bez riječi, oštro, britko, preciznim kirurškim “anti troll” rezom, “unfrienda” mene moj kolega i ostavi me u zapećku svog facebook života. Zašto je to učinio?

Jednostavno, tu se vraćamo na zaziranje Sancha od facebooka. Nije mom prijatelju koji me skinuo sa liste virtualnih prijatelja, stalo do kurčevitosti, ali, zanimljivo – ono što bi u svakodnevnoj komunikaciji u stvarnom životu izazvalo smijeh ili povratnu zajebanciju, odjednom na facebooku postaje – tabu. Treba naime čuvati teško stečeni renome, integritet, da ne kažem ugled u zajednici koja se nadahnjuje tvojim kritičkim statusima spram kojih je samoubilački juriš Nikole Šubića Zrinskog među krvožedne Turke podno Sigeta, samo pičkin dim.

To je svakako jedan od fenomena društvene mreže. Tako da ja sada, među svojih cca stotinu facebook “prijatelja“, nemam gotovo niti jednog čovjeka za kojeg mogu reći da mi je “dvostruki prijatelj“. Riječ je mahom o poznanicima, a u velikom broju nismo čak ni to, tek ljudi koji donekle imaju interese koji se podudaraju. I to je dobra stvar vezana za facebook, jer imaš mogućnost povezivanja sa ljudima sličnih interesa od kojih bez previše obveza ili odricanja dobijaš ono što te zanima i što ti možda nedostaje u nekim segmentima svakodnevnog društvenog života. Naravno, živiš u nadi da nisi apsolutni parazit, te da u toj jednadžbi postoji i reciprocitet, pa i ti nekoj izgubljenoj duši predstavljaš točku na ekranu vrijednu vremena i pažnje.

Tako da, unatoč mnogim zloglukim prognozama koje se u intervalima ponavljaju i najavljuju kataklizmu duha, dehumanizaciju, otuđenje (sic! kao da to nije odavno uzelo maha i bez interneta) ja na društvene mreže ne gledam s tolikim prijezirom i gađenjem, kako davno reče mudri Charaka:

Za mudru osobu cijeli je svijet učitelj, a za budalu je cjeli univerzum pun neprijatelja.

Ova izreka se može lako prenijeti i na princip korištenja društvene mreže ali i interneta u cijelosti, uz malu preinaku:

Za mudru osobu cijeli je facebook učitelj, a za budalu je cijeli internet pun tričarija, ipak za jedne i druge, tu je besplatna na dva klika pornjava. Zato, živio ti nama internete!


2 misli o “Na društvenoj mreži svoje imam mjesto

  1. Evo, tako se šire obmane i laži. Napišeš svoju iskrivljenu priču, ponoviš je još nekoliko desetaka puta da povjeruješ i sam sebi i to je to.
    Ti si jedini od cca 300 fejsbuk duša koje je tvoj prijatelj iz zadnje školske klupe anfrendao, a tamo se nalazi svakakvih idiota i glupih komentara, pa se možda trebaš zapitati da problem nije u tebi. Da tvoji komentari možda nisu bili neumjesni, naporni, preglupi i daleko od duhovitosti?
    Renome, integritet, tabu…teško povezivo sa rezanjem bezobraznog i napornog komentiranja.

    Sviđa mi se

  2. Dobro je čuti drugu stranu. Nadajmo se da je istina u sredini. Bezobrazno i naporno? Hm, slobodna procjena govori o 5-10 komentara sveukupno u povijesti našeg “prijateljstva”, ali nije ovdje o tome riječ nego čisto o fenomenu društvenih mreža gdje ljudi mijenjaju lice i naličje u svrhu stvaranja određene slike o sebi u zajednici. Nešto kao našminkana cura na autobusnoj stanici. Jer, uzmimo da sam naporan i bezobrazan, ne sporim, ima onih koji me takvim smatraju i to je njihovo pravo, ono što je sporno je selektivan bezobrazluk koji je na Facebooku kamen smutnje dok taj isti bezobrazluk nestaje na nekim drugim komunikacijskim platformama tipa mail ili Gtalk gdje (a to znaš i sam) često ja nisam inicijator razgovora odnosno “četanja” što će reći da ili si mazohist ili sam ja u pravu kada kažem kako je izbor platforme odnosno njen profil “javnog” ili “zatvorenog” tipa odlučujući faktor za obrazac ponašanja. I nije to neka strahota i stvar oko koje treba dizati frku. Meni je čak simpatičan taj sociološki fenomen.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s