Katarzično iskupljenje u KSETu: Goribor+Olovni Ples

Za mene osobno po mnogočemu posebna koncertna kombinacija se odigrala sinoć u zagrebačkom KSET-u. Goriborje bend kojeg držim visoko na pijedestalu svega vrijednog što se u muzici dogodilo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima. Sa druge strane, Olovni ples čine ljudi koje poznajem dvadesetak godina a uspjeli su izbjeći zamku kurtoazije koju nose poznanstva, jer muzika koju stvaraju govori sama za sebe i nisu joj potrebna nikakva prijateljska tapšanja po ramenu. Tako da, osjećaj ugode, pa i nekog zadovoljstva je bio prisutan sinoć kod mene, jer u nekoj svojoj umišljenosti i pridavanju značaja kojeg zapravo i nemam, utvarao sam si da je u promilima svo ovo moje višegodišnje drvljenje po internetu barem malo potpomoglo priču o ova dva benda i njihovom statusu među publikom.

Da je klub bio pun, to vam ne moram posebno napominjati, na samom početku u 21:30, Olovni ples je otvorio svoj pedesetminutni set sa jednom od meni najdražih pjesama sa recentnog albuma Nulti dan, dakako riječ je o numeri Ugašena svijeća. Na moje veliko zadovoljstvo „olovni plesači“ se ni u ostatku svog nastupa nisu previše odmaknuli od svog recentnog izdanja (čini mi se da su ubacili samo „Ljubav“ sa albuma „Sutoni“), tako da je čitav nastup protekao u ruhu masnih blues dionica povrh kojih kao i obično jaše dugoselski  ajatolah of rokenrola Stipo Periša. Moja ljubavi, Daj mi malo vjere, Mir svoj gubim, Isprat će kiša  i opet ona koja svaki put iznova „ukrade show“ – Eli

Šta je sa tom pjesmom čije stihove potpisuje Izidor Poljak

Pjesma otkrivenja, oslobođenja, pročišćenja, izlaska duha iz okova bola, jada, čemera i tuge. Da se mene pita (a ne pita me se, samo frkću nosevima kako „nikada ti nisi zadovoljan“), Eli bi bio polusatni jam session nakon kojeg bi se svi mi pravovjerni preobraćenici uz „A sad vidim da svjetlo kroz noć je ljubav…“ vinuli u nebo na vatrenoj kočiji čije uzde su u rukama reverenda Periše. 

Pretjerujem? Dođi, vidi, počuj, uvjeri se sam.

E sada Goribor, povratak u Zagreb nakon dva uzastopna prošlogodišnja nastupa u Vintage Industrial Baru, čije video i audio uprizorenje još uvijek čekamo, imao sam priliku prozboriti koju sa gitaristom Pitijem poslje koncerta i rekao je „Skoro će!“, što bi značilo da nas ubrzo očekuje prvi live album Goribora, kao i nešto novog materijala od kojeg smo sinoć čuli Dugo nisam bio tu, dakle valja se priča o nekom novom albumu u budućnosti  i to mi je izuzetno drago za čuti. Šta reći o koncertu Goribora kada ih gledate očima i slušate ušima koje ništa vrednije, bolnije, krvavije ispod kože od njih nisu čule? Šta reći o muzici, tekstovima sa kojima ste srasli i za koje imate osjećaj da su priča koja je istrgnuta iz vas, koja vas boli i koji proživljavate svim svojim bićem? A upravo je o tome ovdje riječ, čitav „kult“ Goribora se bazira na tom osjećaju, i ako denuncirate, blatite, pljujete – jednostavno niste srasli i ne pokušavajte srasti.

ST je u svom klasičnom stavu profila okrenutog prema publici, u grču, sa grimasom koju ne možeš hiniti brate, nema tu poze, laži i mimikrije, ono što vidiš i čuješ to i dobiješ. Bend na čelu sa Pitijem je uigrana ritam mašina koja melje, koja sa lakoćom prelazi iz hipnotičkog transa Ti i ja (stoner) na ritmički dinamičnu Uzalud se budiš. KSET je dupkom pun, svjetla je malo i to je savršena atmosfera za dvosatnu seansu koja je iznjedrila dva bisa jer ni poslovično samozatajni ST nije mogao ostati „gluh“ na odbacivanje svake pomisli iz publike da je koncert završio sve dok ne dođe to katarzičnog iskupljenja u obliku ST bluza i znoju, krvlju i suzama prožetim krikom:

Ne, ne možeš prejebati bluz, ne možeš prejebati bluuuuuz…
I stvarno, ne možeš prejebati bluz, probaj ali nećeš moći. Kako rekoh, imali smo priliku čuti novu stvar koju Goribor već izvodi neko vrijeme po koncertima Dugo nisam bio tu, ako se po jutru dan poznaje, ST se sve više počeo hvatati druge gitare i zvuk Goribora je čvršći i žešći, gotovo na granici stonera. Ostatak setliste je manje više klasično listanje pjesmarice u kojoj je teško pronaći nešto što ne bi izazvalo povike odobravanja prepunog kluba, tu su Ko sam?, Bez, Ljubavi moja, Burle, Sjajne niti, Moje misli, teška, intimna, ispovjednička Uzimam sa stihom koji svaki put iznova obori :
Uzimam, uzimam
  Hoću samo da uzimam
   Ali bojim se da to nisam ja..
Nešto iza ponoći, bend je završio još jedan u nizu nastupa kojima pokazuje i dokazuje svoj kultni status pred zagrebačkom publikom, i dalje, osam godina nakon prvog nastupa u Zagrebu koji se zbio u listopadu 2006. godine baš u KSET-u, Goribor nema premca na ovim prostorima. I mnogi to ne shvaćaju u ovom trenutku, jednom kada za dvadeset ili trideset godina budemo gledali unatrag, sve to će biti puno jasnije.

Napomena: Fotografije Ivica Drusany, izvještaj dostupan i na SoundGuardian portalu!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s