Srce, a ne država

Nema u ovom sranju koje je pogodilo Hrvatsku, Srbiju i Bosnu, ništa “zanimljivo“, otići iz kuće sa dvije vrećice i gledati kako ti čitav dotadašnji život nestaje pred očima, je sve samo ne “zanimljivo“. Ipak, jednu stvar valja primjetiti  – Država, ta tvorevina bez koje “ne možemo”, u šta se ona pretvara u ovakvim situacijama?

Nijemog i tromog promatrača, čije vladajuće strukture i nomenklature vode brigu o utjecaju katastrofe i njihovog ponašanja tokom iste na njihov sljedeći mandat. A ljudi? Što čine ljudi? Obični, lijevi, desni, dobrostojeći, siromašni, klempavi, debeli, mršavi, vjernici, nevjernici, obrazovani, neobrazovani, što čine?

Samoorganiziraju se! Oh, kako to gordo i “anarhistički” zvuči. Solidarnost i udruživanje bazirano na potrebitosti postaje sasvim prirodni poredak čiju srž čini – osjećaj i razum.

Zašto nam kataklizma treba pokazati tko smo i što smo zapravo? Sami sebi se čudimo, odakle sada takvo jedinstvo, konsenzus, dobra volja da se pomogne? 

Na šta liče ideološke i nacionalističke talapnje i podjele kada ih usporedimo sa činjenicom da smo na koncu svi mi samo ljudi kada voda dođe pred vrata? Uplašeni, nemoćni, obični ljudi. Kako u ovim trenucima zvuče riječi, kako odzvanjaju u ušima floskule preobučenih četnika Nikolića ili Vučića? Kako zvuči hroptanje onog krmka prekosavskog Dodika? Kakav okus u ustima ostavlja govorancija beskičmenjačkog soja kojem pripadaju Milanović i Josipović? Na šta vas asocira polusvijet koji predvodi Tomislav Karamarko, spreman na revitalizaciju ustaštva kao najvećeg zla koji je narod Hrvatske doživio, a sve u ime toga da se dočepa toliko voljene i željene moći koju vlast nosi?

Konačno, trebaju li nam ove gore navedene spodobe tako nasušno kako se vole predstavljati? Treba li nam država koja je sama sebi svrha? Troma, ne efikasna, koja se ponaša poput aparata za održavanje života – ako si prištekan živiš, ako nisi – krepaj, crkni, umri budalo.

Peter Gelderloos, poznati anarhistički aktivista, pisac i zagovornik anarhizma, u svom djelu “Anarhija je moguća” piše (između ostalog) upravo o nemoći države da ispuni zadatak koji bi joj načelno trebao biti svrha. Zaštititi vlastite građane. Gelderloos kao primjer navodi New Orleans nakon uragana Katrina:

Ranije ovog desetljeća, u jednom od društava najveće individualnosti i natjecateljstva u ljudskoj povijesti, na neko vrijeme je u jednom gradu pokleknula državna vlast. Ipak, u tom periodu katastrofe, sa stotinama umirućih ljudi i krajnje ograničenim resursima za preživljavanje, stranci su se okupili kako bi si pomagali u duhu uzajamne pomoći. Taj grad je New Orleans nakon uragana Katrine 2005. godine. U početku su korporativni mediji širili rasističke priče o barbarstvima koje čine preživjeli, pretežno crnci, te o policiji i državnoj vojsci koje herojski spašavaju žrtve dok se bore protiv lutajućih skupina pljačkaša. Kasnije su priznali da te priče nisu bile istinite. U biti, najveći broj spašavanja nisu napravili policajci i profesionalci, već stanovnici New Orleansa, često usprkos odredbama vlasti. Policija je u međuvremenu ubijala ljude koji su spašavali pitku vodu, pelene i ostale životne potrepštine iz napuštenih trgovina, robu koja bi inače bila bačena, jer natopljena vodom više nije mogla biti u prodaji.

New Orleans nije atipičan: svi se mogu naučiti ponašati suradnički kada imaju potrebu ili želju. Sociološke studije pokazuju da suradnja i solidarnost među ljudima rastu pri gotovo svim prirodnim katastrofama, ali ne kod vlasti, nego kod običnih ljudi koji dobrovoljno rade većinu spašavanja i međusobno se štite tijekom krize.

Nisam se ja sada našao pametan da u ovim trenucima nesreće prodajem “anarhističke spike”, goni me čisto osjećaj čežnje za društvom i sistemom koji bi bio solidaran i kada nema vode pred vratima, goni me osjećaj tuge kada znam da će otići voda i očistiti će se mulj, ali onaj (ne)ljudski, manjinski sa dna kace će nažalost ostati i vratiti priču natrag u korito vlastitog sljepila, zatucanosti, ludila.

Supruga je jučer napunila punih trideset godina. Umjesto dara za sebe, kupila je “dar” nekome tko u ovom trenutku najvjerojatnije nema ništa, osim nas.Ponosan sam na nju. Bez patetike i inih sranja. Volio bih jednoga dana biti ponosan na sve nas, kada bi samo shvatili da nam osim solidarnosti i zajedništva ništa ne preostaje. Ološ će nas u svom leglu pojesti, a mi ćemo čekati neku novu poplavu da razmakne štakore i pokaže naše pravo lice.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s