Boli te kurac

Svako toliko palestinsko-izraelski sukob dođe u mainstream vode, Gaza ili Zapadna obala ili Hamas ili Intifada postanu ekvivalent sisatim starletama i njihovim otkrivenjima Isusa koji je zapravo cijelo vrijeme bio iza fotelje u dnevnom boravku. I tada od kolumniste Jutarnjeg preko portira u Jadran čarapama pa do one famozne kumice na placu koja je ni kriva ni dužna postala sinonim za ranžerni kolodvor tema o kojima svi već sve znaju, svatko da svoj obol toj “ratnoj strahoti i nevinim žrtvama jednog ludila kojem se ne vidi kraja”. Jedni se pitaju jel’ nam zaista žao djece u Gazi ili mi to samo mrzimo Židove, drugi teatralno prosipaju suze na ime dječice kojima pokvareni jostyck za Xbox nije najveća životna tragedija koju su spoznali.

Gluma, patetika i poza su zajedničke odlike jednima i drugima. Jel mi žao mrtve djece?

Ne. Nije mi žao. Sinoć sam nakon dugo vremena gledao neki dnevnik na nekoj televizijskoj postaji i uhvatio sam blok Gaze pa potom blok ebole u nekoj tamo pitajboga Afričkoj zemlji. Navodno ne večeram iza 18h pa nisam imao okus hrane u ustima koji bi bio dodatan kontrast izgladnjeloj djeci tamo negdje dole odakle Drogba ili Eto ili već neki iz plejade fantastičnih crnih igrača dolaze, nisam sina Nikolu gledao kako pokraj mene mirno spava razmišljajući o tome kako je sretnik jer ima djece u nekoj pizdi materinoj koja nemaju taj luksuz ovih dana.

Jednostavno, nisam.

Ustao sam se nakon dnevnika, pustio na Deezeru (kojeg još 9 dana imam besplatno) diskografiju Stereo MC’s, uzeo alat i novu leću za kameru ženinog Iphonea koje sam za 35 kuna kupio iz Kine i krenuo šarafiti po telefonu usput na Youtubeu gledajući upute od strane neke dobre duše koja je svoja serviserska znanja besplatno podjelila sa neukim mlatimudanima i tako im uštedjela par stotina kuna iz ionako tanašnog budžeta.

Servis je protekao glatko uz stalno gunđanje u bradu kako su ljudi kreteni pa ovakve jednostavne popravke plaćaju stotine kuna, a sve što ti treba je Ebay i Youtube. Zadovoljan obavljenim poslom, a u očima žene pravi muškarac koji skrbi za obitelj i dom, izvalio sam se na trosjed lijeno zijevajući i gledajući na svom 140 cm velikom televizoru neki film iz osamdesetih sa Harrisonom Fordom (“Mosquito coast”). Nije me se osobito dojmila drama o inovatoru-avanturisti, a i valja ujutro zorom po dnevnu dozu čestica metala u kutiju koju tvornicom zovu. Malo sam još prije samog sna tipkao po svom HTC One X-u, više iz navike nego nade da ću naići na nešto zanimljivo i bitno.

Zaspao sam ubrzo. Sve do alarma. Do “Snakes for the Divine” od High on fire.

To je (re)evolucija. Moć da te boli kurac. Da spavaš. Jedeš. Zijevaš. Kupuješ. Da održavaš status quo koji jamči mrtvu djecu. Puno mrtve djece. Invalida. Siročadi. Traume. Stresa. Straha. Suza. Ako ovo čitaš, znači da si za svojim računalom, tabletom, smartphoneom. Vjerojatno ispijaš prve gutljaje kave, skrolaš facebook statuse. Možda si još u pidžami ili si na poslu pa hvataš trenutak dok nema šefa da škicneš news feedse. Možda su te presreli u nekom trgovačkom centru pa imaš trajni nalog od 30 kuna mjesečno za Unicef. Možda doniraš SOS selu Lekenik. Možda si dobrovoljni davatelj krvi. Možda misliš da si filantrop. Možda si iz Daruvara. Možda sviraš gitaru. Možda ti je tata bio u ratu. Možda imaš kredit. Moguće je da si samac. A možda ipak nisi. Imaš curu. Ženu. Ljubavnicu.

Jedno je pak samo sigurno.

Boli te kurac. Za djecu. Mrtvu.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s