Kroz šibe života

Nisam neki ljubitelj tenisa nikada bio niti mislim to postati. Jednostavno, ta igra je sve ono što ja nisam i što mi nije blisko, svi ti maniri, sva ta uljuđenost i “gospodski” štih, koji doduše poremeti katkada kakav Ivanišević ili McEnroe, ali ukupna slika je meni miljama daleko. U tom svijetlu, kako nisam dramio niti oko Ivaniševićevog osvajanja Wimbledona, tako me ni Čilićev US Open nije bacio u trans. Ipak, ono što je zanimljivo jesu te “gupčeve” muke i čerečenje koje proživljavaju pojedini domaći ljubitelji bijelog sporta kojima uz reket i mrežu ne idu vol, Thompson i zdravo Marijo. Tako da, Čilić postaje gotovo Gavrlio Princip hrvatskog sporta – “za jedne on je heroj, za druge zločinac, možda negdje na pola puta njegova duša luta.”

Prije nastavka više sere nego nade, moram napomenuti kako se ufam da moje hercegovačko porijeklo ne pati od onog “Ante Tomić refleksa” koji štovani gaji prema “svom” Prološcu, ja i dalje imam puno više riječi hvale i ljubavi za tu zemlju i ljude nego pokude i izraza snebivanja. Ipak, ponekad mi ih je žao, ne na način da ih podcjenjujem ili nedajbože gledam s visoka kao “bački” musavac koji se dojebao u okolicu Zagreba pa upio salonsko ljevičarenje i urbanluk kroz Močvaru i bocu Ožujske. Baš mi ih je žao, nako’ ljudski.

Marin Čilić (ako je točno) samo u ovoj godini ima 10,5 $ milijuna razloga više da ga se licemjerje, elitizam i snobizam klera, Thompsona, Bandića i sličnih ni najmanje ne dotiče. Obična raja, nema taj luksuz da zaista bezuvjetno ljubi zemlju po kojoj hoda skupa sa navedenom žgadijom, obična raja nema Kneževinu Monako kao utočište u kojem dovoljno sredstava na računu garantira izostanak svakodnevnog suočavanja sa trulim, propalim, jalovim društvom i istom takvom perspektivom.

Ipak, opet iznova, ma koliko ih puta elita iznevjeri, ista ta raja opet hrli u njihovo naručje. Ista ta raja opet dopušta da jedan sportski uspjeh postane mehanizam jarma i nastavka jasličarenja egoistične, beskrupulozne, licemjerne nomenklature kojoj ovakvi “Čilići” dolaze poput božanskih darova s neba. “Thompsovština” je za tenisača Marina samo dobra zabava, a za raju dugoročna propast, i to je bitna razlika.

Nego, sve ovo pišem iz jednog jedinog razloga, kao uvod u jednu epizodu koja mi je iz nekog razloga ostala urezana u sjećanje kao jedno pomalo sjetno iskustvo.

Prije dvije-tri godine, bio sam gost na svadbenom piru u Hercegovini, kod rodijaka. I sad, poznavajući čitavu povijest odnosa velikog dijela Hrvatske i Hrvata prema Hercegovini kao neželjenom djetetu, trinaestom prasetu kojeg se odbija od sise a i kada sisa – paratizira i ne zaslužuje to, uvijek me iznova iznenadi činjenica da kada te rodijak predstavlja nekom tamo svom prijatelju, zauzme stav Švicarske garde i kaže:

“On je iz..” malo zastane da dobije na važnosti trenutka “..iz Zagreba!”

I možeš ti sad pokušati objasniti da si se iz Bačke dojebao na 25 kilometara od Zagreba i imaš 6 stanica vlakom do Tomislavca, stvar je gotova – ti si iz Zagreba i tako te tretiraju. Što me na trenutak vraća u jednu situaciju kada nam je jedan od rođaka došao u posjetu u Dugo Selo, imao je tada desetak godina, posljeratno doba, izlazi iz auta ispred naše soc-realističke oronule zgrade, umoran i snen od puta ulazi u ulaz zgrade koji vonja po mokraći i vlazi te upita:

“Jel se i ovome kaže – Zagreb?”

Zagreb kao mitsko mjesto. Crni kamen. Uglavnom, prije tog spomenutog svadbenog pira kojem sam nazočio, išlo se po mladu u susjedno selo kako to već ide po nekom običaju. I preuzeli mi djevojku, pa se sada malo pije, jede, pjeva kod nje dok se ne krene dalje. Kako sam bio mlatio svoju već 4-5 pivu tog dana, morao sam, jelte, piškiti. Kod mlade u kući kaos, gužva, promet ko’ na Slavonskoj.

 Netko dobaci:

“Morete gori u staru kuću momci!”

Ima toga dosta po Hercegovini, da je nova kuća pedesetak metara bliže cesti ispod stare. Uzveremo se jedan od rodijaka i ja gore u tu staru kuću, nema nikoga, osim jedne stare bake u crnini. I toga ima u Hrecegovini puno, skoro svaka kuća ima tu staru baku, ne priča, ne sluša, ne smeta, kao da meditira u nekom “hiatusu”, svom svijetu duvana, Vran planine i škrte zemlje.

Uđe rodijak u WC prvi, ja ostanem u hodniku i zveram okolo, upijam miris, podsjeća me na djetinjstvo, kuću pokojnog dide Filipa u koju sam dolazio kao klinac. Pogled mi se zaustavi visoko gore iznad dovratka od vrata koja vode u sobu gdje ona baka gotovo sklupčana sjedi. Slika, debelog pomalo izbledjelog “zlatnog” ukrasnog okvira ne većeg od A4 formata, i na slici – Trg Josipa Bana Jelačića – Zagreb.

Gledam tu baku na čijem licu i borama se može vidjeti svaka šiba života koja ju je ošinula, pa gledam sliku na kojoj nekoliko dama u haljinama sa kišobranima iznad glave dokono gleda prema Banu. I dođe mi knedla u grlo. Čilić, Bandić, Thompson i ekipa su te dame sa kišobranom. Zagreb kakvim ga raja vidi je za rijetke ostvariv, za većinu iluzija. To su dva različita svijeta, jedan koji žudi i vjeruje, te drugi koji prezire tu žudnju i iskorištava dobru vjeru.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s