ZNG

Kada mi netko spomene “djetinjstvo”, gotovo nikada ne pomislim na razdoblje nakon 1991. godine, iako sam tada imao samo 11 godina, ono što smatram “djetinjstvom” je završilo te prve ratne godine u zvižduku raketa koje su iznad naših glava fijukale iz višecjevnih bacača. Nakon toga, uslijedilo je sve ono što stane pod zajednički nazivnik – kaosa. Kako u glavi tako i u svijetu oko glave nakićene s dva klempava uha.

Sjećam se prvih koraka po dugoselskom nogostupu s lijeve strane Kolodvorske ulice tamo gdje će desetak godina kasnije niknuti lokalna birtija Mondo u kojoj ću provesti dobar dio svojih dvadesetih godina života. Hodam uz oca, idemo po kruh do pekarne Croatia koja je tada bila smještena u bijelom limenom kontejneru, a danas je slastičarnica/pekara u kući trokatnici koju krasi kovana ograda. Hodaš po tom selu/gradu u kojem si prvi put i u kojem ostaješ živjeti, trenutak sličan onom Gregora Samse kada se jedno jutro probudi u drugom tijelu i obliku, i možeš ga mrziti, prezirati, može ti se gaditi, ali ga ne možeš mijenjati. I ne pokušavaš. Miran si.

Hodaš u nekom stanju mamurluka i čitavo vrijeme razmišljaš je li to san ili java, ostaješ li zaista baš tu, u ovom gradu nasumično izabranom od strane nekakve sudbine, usuda ili čega već. Nakon nekog vremena, teturaš natrag, istom stranom nepoznate ulice sa kruhom u bijeloj najlonskoj vrećici, ulaziš u oronulu sivu zgradurinu čiji haustor vonja na vlagu i plijesan. To je tvoj novi dom. Četvrti kat. Na vratima oštrim predmetom sastrugan lak i umjesto prezimena piše “ZNG”.

U prvi mah tih golih, hladnih i praznih 55 kvadrata predstavlja oazu. Mama, tata, brat. Gnijezdo. Dom. Poznata lica. Sve drugo je strano, neželjeno, odbojno. Balkon je prozor u svijet. Pogled s njega je početak “Djetinjstva vol.2”. A to novo djetinjstvo je bilo grč, konstantni osjećaj krivog mjesta, vremena i krive osobe u svemu tome.

I tu nema ramena za plakanje. Zanimljivo, mislim da čak nisam niti jednom zaplakao zbog toga. Jedino je ona šaka, čvrsta i stisnuta na mjestu želuca bila dio svakodnevnice. Poput madeža, nakon nekog vremena se naviknete jedno na drugo. Grč i ti, ko’ Tango & Cash, ali neka “papak” verzija bez čahura i polukružnih udaraca nogom.

Sada, dvadesetak godina kasnije živim u kući udaljenoj dva kilometra od one još uvijek oronule sive zgradurine koju u prolazu uvijek gledam s nekim žaljenjem, kao da je zapušteni spomenik neke velike tragedije iz nekog prošlog rata. Imam dva prekrasna sina. Andrija sa svoje tri godine i tri mjeseca, neumorni postavljač pitanja, nevjerojatno dječački zločest u želji da svaku moguću regulu ili pravilo dovede pod znak upitnika. Ne smijem mu to jasno pokazati, ali ništa me kod njega više ne veseli niti raduje od te osobine da je zdravo propitivački “zločest”, britak, da prezire autoritet, u narodu bi rekli – zajeban, a on bi rekao:

“Neću te zvati na rođendan” – znak ultimativne prijetnje i kletve u svijetu trogodišnjaka. Nikola, on je još beba. Ima pet mjeseci i preslika je brata. Još jedan buntovnik “loading”…

Igrom sudbine a vjerojatnije slučajnosti živimo u ulici Zelengaj, od čijeg naziva na tabli mi uvijek ono ZNG sa lakiranih vrata upadne u oko. Običan puk u običnim stvarima traži simboliku, moja se nalazi u ta tri slova, od golih i hladnih zidova oficirskog stana do jutarnjeg cvrkuta ptica iz obližnjeg zelenog gaja. U dvadeset godina. Pronaći parking za vrijeme posjeta u blizini opće bolnice Sveti Duh, to znači imati sreće. Ovo je nešto puno više od toga.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s