Fantomski prijatelj

Sada me stvarno već zanima jel’ fantomski prijatelj iz onog “imam ti ja frenda..” neka medicinska kategorija, dijagnoza ili nešto slično? Jer pojedinci s kojima se u određenim intervalima susrećem na određenim društvenim okupljanjima u svakoj priči (od uzgoja kukumara na Kreti, preko aviomodelarstva u Makedoniji pa do stanja na australskom tržištu cinka), imaju tog nekog “fantomskog frenda” koji je iz prve ruke upoznat sa problematikom i tematikom koja je u tom trenutku na repertoaru. Naravno, po pravilu tog “frenda” nitko prisutan ne poznaje, ako se tko i usudi pitati tko je taj “frend”, odgovor je:

“Ne poznaješ ga!”

Normalno, koje su uostalom šanse da ja ili bilo tko drugi poznaje predsjednika udruženja aviomodelara iz Skoplja? Ili barem tajnika?

Da ljudi lažu i izmišljaju, to stvarno nije neka novost, ali moj nedostatak tolerancije za takve priče je nešto novijeg datuma. Nalazim se u periodu života, kada počinjem birati kako i s kim želim gubiti svoje slobodno vrijeme. Što može zvučati pomalo nadmeno i snobovski, ali i moje gubljenje vremena je dostiglo novu, expert razinu. Gubim ga u svom stilu. I najčešće sam. Jer to je jedini siguran način da ne tratiš vrijeme drugoga.

Gledam tog čovjeka u uho, ej, u jebeno uho mu gledam, sjedi pokraj mene i laže. Uho se crveni i izvodi one minijaturne kretnje u ritmu vilice koja istresa još jednu izmišljenu priču o izmišljenom prijatelju na izmišljenom mjestu. Nakon uvodnih par rečenica, više niti ne čujem što priča, samo pratim uho kako se miče. U glavi osjećam neko tupilo, možda je to uvod u stanje hipnoze, a možda mi je samo dosadno pa u kretnjama crvenog uha nalazim tračak izbavljenja iz tog ludila.

U zbilju me vrati trenutak kada uho stane. Gotovo je. Barem za neko vrijeme.

Potom mi se učini da čujem mljackanje, ono zadovoljno sakupljanje preostalih okusa laži iz svakog kutka lažljivih usta. Uho zatrza u ime toga još nekoliko puta izvodeći posljednji podrugljivi ples na samrtnoj postelji mog slobodnog vremena koje je tog dana nimalo junački i kukavički palo u ruke neprijatelju zarad društvene norme, pristojnosti i da ne kažem uljudnosti.

Zamislimo na trenutak da sam junak. I kada vilica krene u svoj okupatorski pohod, da raširim ruke poput Stjepana Filipovića podno omče vješala i uzviknem:

“Odjebi! Lopove, razbojniče, huljo. Smrt izmišljenim prijateljima, sloboda izboru gubljenja vremena!”

Nastupila bi tišina. Poneki podsmijeh. Pokoji komentar o “čašici rakije previše”. Ne čini se to toliko velikom žrtvom, ipak, papak uglavnom bira liniju manjeg otpora koja prolazi kroz aleju “Uha koje se miče”. Tako mi i treba:

“Sizife, dobaci kamen i Zeusa ti, budi precizan!”


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s