Slipknot- ".5: The Gray Chapter"

Prije svega, sam Varg zna zašto sam se uhvatio pisanja ove recenzije. Možda čisto iz nekih nostalgičnih pobuda koja nemaju pretjerane veze s ovim bendom koliko zbog činjenice da sam prvi njihov album čuo na TDK kaseti tamo na prijelazu u novi milenij. Nikada ih nisam “popušio”. Mnogi jesu. Vjerojatno je mojih tada 20 godina starosti bilo previše za ljubav na prvo slušanje. I o tome velikim dijelom zbori ovaj tekst.

Vrlo lako bi se na visokim školama marketinškog smjera moglo podučavati o načinu na koji je ovaj bend iz Iowe postao unosan – brend. Iako bi se primarno valjalo fokusirati na glazbu, kada je riječ o Slipknotu, to je naprosto nemoguće jer glazba je samo jedan mali dio velike slagalice. Slipknot je prvenstveno jako dobro osmišljen proizvod. Bitne razlike između Lady GaGe i njenih “Little monstersa” ili “omraženog” Justina Biebera i njegovih “Belibibera” i Slipknota i njihovih “Maggotsa” u suštini nema. Kada skinemo sve maske (što doslovno, što figurativno) ostaje samo industrija za djecu. U ovom slučaju sa predznakom “metal”. Točnije pop-nu/death metal.

Uglavnom, “.5: The Gray Chapter” je kako mu i ime sugerira peti album benda nakon šestogodišnje pauze i prethodnika “All hope is gone” iz 2008. godine. Od 2010. godine i smrti basiste te jednog od tri originalna člana Paula Graya, još jedan “founding member” je prošle godine pod još nerazjašnjenim okolnostima otišao (otpušten) iz benda, riječ je o bubnjaru Joeyu Jordisonu. Tako da je perkusionist i back vokal Shawn “Clown” Crahan jedini preostali “original” u ovom osmeročlanom bendu. Osim toga, mediji i inače upravo Crahanu pripisuju ulogu željezne šake i neprikosnovenog autoriteta u bendu. Tematski album očekivano stavlja fokus na preminulog Graya što bi u SAD-u značilo da album pršti “Oprah Winfrey show” emocijama gdje uzneverenu i uplakanu publiku čekaju terapeutske knjige ispod guzice. Što bi značilo red “goodbye” pa red “motherfucka'” uz death metal bubnjarske dionice, nu-metal gitarističke manire i pop/growl vokale. Korn vs. System of A Down vs. Cannibal corpse vs. Justin Timberlake = Slipknot.

Momci iz Iowe su jednostavno pronašli recept, kokoš koja nese zlatna jaja i teško da će se na bilo koji način odreći toga. Uzeli su iz svakog mita o metalu ponešto i to upakirali u komercijalno prihvatljiv proizvod koji će “maggotsi” u širokim hlačama i dresovima football momčadi gutati kao božanski nektar. Valja se prisjetiti reference sa svinjskim glavama i “šokiranja” javnosti, aludirajući time kako “misle ozbiljno”, nešto poput momaka iz Bergena s početka devedesetih, ali bez leševa, zatvora i spaljenih oltara. Indikativno je vidjeti jednu naslovnicu popularnog časopisa koji se bavi pop kulturom, na kojoj stoji otprilike ovako:

“Slipknot: New masks, new album, new members!”

Poput predstavljanja novog nastavka popularne videoigre. Što u principu i nije daleko od istine. Nastupi uživo ovog benda predstavljaju možda i najzanimljiviji dio priče, spoj filmova S.A.W & Hostel, te Jackass serijala sa primjesom WWE (World wrestling entertaiment) showa. Tko bi tome odolio?

Na koncu, zašto sam najmanje o glazbi u ovom tekstu govorio? Iz jednostavnog razloga jer imam dojam da je ona u čitavoj priči ionako najmanje bitna. Sve je to brzo, glasno i fino produkcijski uglancano do najsitnijeg detalja, ali bez – duše. Gomila metal klišeja u pop celofanu, zabava za djecu, za “maggotse” koji ironično, sasvim suprotno tvrdnjama “Clowna” ne nagrizaju trulo društvo, nego ga obilato podupiru. To naravno i sam Crahan zna, ali dok dolari cure – who cares.

Ili kako bi komentirao prosječni “maggot” sve ovo iznad:

“U dunt lik SliPkNot ur fuckin gay!”


2 misli o “Slipknot- ".5: The Gray Chapter"

  1. Ja sam Maggot i ta zadnja rečenica ti je skroz glupa i nepromišljena. To što ti misliš da je više od 90% Slipknota fanova retardirano je tvoj problem. Čisti primjer metal elitizma. I usput, te sve priče oko novih maski, novih članova i mnoštvo detalja vezanih za album koje skreču pozornost s glazbe, su napravljene za ljude kao ti, jer da te glazba zanima, glazbu bi i slušao. Ovako samo potvrđuješ da danas svatko na internetu može pisati recenzije bez imalo ikakvog znanja o recenzijama uopče. Kad već ne znaš napraviti recenziju kako spada, mogao si protumačiti barem 2-3 singla mkoja su izašla, a ne samo istaknuti vokale koje prelaze iz growla u pop što ti smeta, a to je očit dokaz neprofesionalnosti, jer svoje osjećaje kroz recenzije treba ostaviti sa strane. Sve se piše objektivno. Usput, ovu recenziju bi bolje napisao sedmogodišnjak koji prvi put sluša Slipknot.

    Sviđa mi se

  2. Maggote moj, o dva-tri singla koja su izašla: “After recently returning with the song ‘The Negative One,’ Slipknot have now unleashed ‘The Devil in I,’ the official first single from their forthcoming fifth album.”

    Ne brigaj brigu, istina je da danas svatko može pisati recenzije na internetu, i hvala dragom Borgu na tome, jer zadnje što nam treba je cenzurirani internet. Vidiš, i ti možeš komentirati a nisi usvojio/la “č” i “ć”. Sloboda brate, slooooobodaaaaa sestro!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s