Skeptik (Strah i prezir u Varaždinu)

Skeptik sam praktički od kada znam za sebe, naručito u odnosu na natprirodno, činjenica da nikada ništa u sferi natprirodnog nisam osobno doživio, drži moj skepticizam na čvrstim temeljima osobnih uvjerenja da uvijek postoji racionalno objašnjenje za sve. Međutim, prije nešto više od godinu dana, mješavina pive, perolake droge i spleta okolnosti dovela je do toga da sam na trenutak pokleknuo, moj skepticizam doživio je udarac. Nije to bio aperkat s tendencijom nokauta ali da sam bio na konopcima, to jesam, u jednom trenutku sam čak poželio pasti na koljena i moliti za milost ali (srećom) do toga nije došlo.

Nego, ovako ide priča.

Recimo da sam česti pohoditelj Špancir festa u prelijepom gradu Varaždinu. Gotovo svake godine kraj mjeseca kolovoza je rezerviran za izlet u Zagorje. Pa tako i prošle, 2013. godine jednu sunčanu subotu (ako se ne varam) ekipa u sastavu Sancho, Kojot, Kizo i moja malenkost da ne kažem BBA se zaputila na koncert Živog Blata prvenstveno a kad smo već tamo osluhnuti ćemo Frajle i Let 3 također.

Vozim ja svoj crni Polo, gutamo vijugave zagorske ceste, svira neki rokenrol, normalno ne idemo autoputem, em se plaća em je monotono i tako nakon dva sata vožnje stižemo mi na one kružne tokove ispred Varaždina, prolazimo pokraj Varteksovog stadiona i sad, imam ja već neke svoje “parkirne” favorite ali ubacuje se Kizo i veli:

“Ja sam tu barem tri puta tjedno zbog posla, slušaj mene.”

Dobro, Kizo navigava, tamo lijevo, tamo desno, tamo ravno i dođemo mi do stadiona. Kaže Kizo to je to, parkiramo se, unatoč nekoj utakmici nađemo mjesto i stvarno za tili čas cca desetak minuta normalnog hoda eto nas u centru grada. Kreće turneja, zajebancija, tih dana Varaždin je košnica. Gledamo u centru Frajle, potom se uputimo tamo na livadu iza dvorca i gledamo Živo Blato & Let 3 (ima negdje na ovom blogu i izvještaj s tog koncerta). Završi sve to negdje recimo oko ponoći i nakon još malo zezanja krećemo mi prema autu.

Vodim ja kolonu, i stvarno, da nas netko promatra sa strane kako suvereno grabimo mislio bi da znamo kuda idemo. Nakon što smo za duplo probili onaj limit od deset minuta koliko nam je u dolasku trebalo od auta do centra, Sancho zastane i kaže:

“Jebemu mater u krivom smjeru idemo!”

Nije bilo druge nego složiti se s njim i tako krenusmo nazad na početni položaj. Dok smo hodali nazad Kojot, inače čovjek na pola puta do sljepila, prvi put od narednih sedam te večeri uzvikne pobjedonosno:

“Eno auta!”

Mi svi kao moreplovci kada čuju “kopno!” skočismo na palubu, kad ono neki sivo-smeđi Hyundai i30, reko ja:

“Kojote, jebemu mater, ajde što si promašio marku vozila, ajde što je ovo druge boje auto ali jel ti vidiš tribine, reflektore ili stadion pokraj auta!?”

Kojot u svom poznatom stilu: “Jebiga, učinilo mi se.”

Kako već rekoh ista stvar mu se učinila još barem šest puta u narednih nekoliko sati, a najgore od svega jest to da smo iznureni i očajni svaki put iznova skočili u nadi da je to sada konačno TO.

Nego, Sancho predvodi rutu ponovljenog pokušaja i hodamo već izvjesno vrijeme ali ne stižemo nigdje, Varaždin je postao labirint, zvijer koja nas proždire. Konačno sretnemo neke klince i pitamo ih:

“Stadion. Gdje je stadion?”

Malo se oni međusobno nešto ko’ na onim ekipnim kvizovima dogovaraju i na koncu jedan od njih prozbori:

“Tam leve..desne..ravne..Konzum..desne..”

Krenemo mi tako, vrijeme curi, hodamo petnaestak minuta, nigdje Konzuma, nigdje nikog za pitati, kad ono neke dvije cure božemioprosti alternativke u nekom žbunju, jedna leži obnevidjela a druga čuči pokraj nje. Kizo pita jel sve u redu, ono jel treba zvati hitnu il nešto, veli ova što daje znakove života:

“Nije to niš’. Novo.”

Dobro. Pita Kizo za stadion i kaže djevojka par koordinata te krenemo mi prema tamo, Kizo vodi kolonu. Hodamo, prolazimo pokraj neke pekare Žitoproizvod ili tako nešto i hodamo, hodamo, hodamo, kad ono za desetak minuta opet ta pekara ispred nas!?

Sancho, sada već vidno iznerviran stane brojati svoju standardnu mantru o kretenima i kako je trebao ići sa svojim autom. No u tom trenutku nailaze neki dečko i cura. Ja sada već blago u očaju:

“Daj molim te reci kako da dođemo do stadiona tamo nam je auto!?”

Momak razmisli trenutak-dva pa upita:

“Kojeg stadiona?”

“Šta ja znam, onog s plavom ogradom.” -uzvratim.

“Aha, tu samo ravno…lijevo…lijevo..ravno i brzo ste tamo..”

Krenemo, po tko zna koji put tu večer. Grabimo, grabimo, grabimo kad ono željeznički kolodvor kojeg prođemo i hodamo paralelno s prugom koja nam je s lijeve strane, prolazimo neki đački dom i opet to predugo traje. Izgubljeni smo.

Sancho opsuje i nestane u mraku. Ostajemo samo nas trojica i tada po prvi puta u životu osjetih strah od nadnaravnog. Vrtim u glavi sve te face koje smo pitali za put i svi su mi slični, a čitava noć nalikuje na scenu iz Zone sumraka. Dolazimo do nekih kabina sa “fast foodom”, neki ušminkani momci gutaju tople sendviče sa previše tartara i majoneze, pitam jednog od njih već standardno za stadion.

“Kaj čak ste tamo stali a? Odakle ste?”

“Iz Zagreba.” – odgovorim, jer ako kažem Dugo Selo riskiram “jel znaš možda onoga..imam tetku…bio jednom..” priču, a do priče mi nije. A bolje i zvuči, da se ne lažemo.

“Aha. Ma samo ravno, dobro idete ali imate dosta za hodati. Ali ima usput (kaže on ime lokala) tamo možete stati pa ak vam se ševi, da se srediti hehehehe” – šeretski će mladić u najboljim godinama.

Pogledam iznurenog Kojota čija nekada bjeloočnica je boje paradajza i Kizu koji se sklupčao na rizolu, mislim si u sebi, pa stari jel mi tebi izgledamo kao netko tko će jebati večeras?! Sve su prilike da će biti obrnuto ako naletimo na krive ljude.

Ipak odgovorim pristojno sa “neka, hvala” i nastavimo sa bolnim nogama naprijed. Prošlo je više od dva sata koliko lutamo. Zvoni mi mobitel. Sancho zove i kaže:

“Kretenu ja sam kod auta.”

“Toooooo, dođi po nas tu smo nakon kolodvora pet minuta autom.” – vičem sve cupkajući dok Kizo i Kojot oko mene uznevereno kruže.

“Kod tebe su ključevi kretenu” – uzvrati Sancho.

Jao, jebemti, storniranje “dobitnog” listića u kladionici. Opet, saberem se brzo i sad stvarno već s knedlom u grlu:

“Daj reci nam kako si došao do auta?”

“Šta ja znam kako, a i ne znam di je to gdje ste vi sada, boli me kurac čekam vas tu.” – i poklopi.

To je to. Stvarno, u tim trenucima bio sam siguran da smo upali u neku vremensku crvotočinu ili nešto tako i da se vrtimo u krug. Krećemo opet nazad prema mjestu gdje nas je Sancho napustio, pa kada dođemo tamo ću ga zvati da nas vodi. Međutim, hodamo ali to križanje nikako ne dolazi. Vidim toranj neke crkve u daljini, umalo da nisam počeo očenaš brojati krećem prema crkvi.

Ispod ulične rasvjete iz daljine neka silueta ide prema nama. Djevojka. Kizo pita. Sada već kroz zube, suhih ispucanih usana kao brodolomac:

“Stadion..auto..molim te..”

Cura nas gleda, onako ispod oka.

“Sloboda ili Varaždin (ex Varteks op.a)?” – upita.

“Šta Sloboda ili Varaždin?” – pitam.

“Pa koji stadion, od Slobode ili Varaždina?”- uzvrati ona.

“Šta Varaždin ima dva stadiona?” – suza mi kreće dok pitam.

“Da” – odgovara.

“Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa..” – se prolomi kroz ljetnju varaždinsku noć.

Dok sam došao sebi, objasnim tom anđelu kojeg su nebesa poslala kako nam je trebalo deset minuta hoda od tog stadiona do centra.

“Onda Sloboda.” – izusti i objasni nam put.

Hodamo, klipšemo, hodamo, klipšemo, nailazimo na famozni Konzum koji nam je spominjao jedan od sudionika ove noćne more u Zagorju. Za svaki slučaj stanem ispred dućana i zovem Sancha, tri sata su. Stižemo. To je to. Stadion NK Slobode iz Varaždina.

Nikada prije i nikada nakon toga nisam posumnjao u mogućnost da neka nadnaravna sila povlači nevidljive konce naših života. U jednom trenutku te večeri moja vjera u racionalno je bila ozbiljno poljuljana. Kasnije, kada sam razmišljao o toj večeri, uspio sam sebi objasniti kako smo zapravo naizmjenično dobijali kontradiktorne upute, jedni bi nas slali na Slobodu, jedni na Varteks i tako tri sata.

Sjećam se kako smo u autu na putu za doma međusobno obećavali jedan drugome zavjet šutnje o ovome, odnosno, nećemo baš sada pričati okolo kako smo se uspjeli gotovo nepovratno izgubiti u Varaždinu. Svi osim Sancha su pristali na šutnju, on reče:

“Boli me kurac. Ja se nisam izgubio.” – te zabaci glavu u stranu prema suvozačkom staklu i zahrče.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s