Di si bio devedeset prve?

U ovoj trenutnoj eri internetskih buntovnika bez razloga, antiglobalista, anonymousa, aktivista, uvijek se sjetim kako smo potkraj ratne devedeset i prve godine privremeno živjeli blizu vojne baze Trstenik u okolici Zagreba. Nije to bila prava vojna baza, nego jedna od onih improviziranih nastala na mjestu šljunčare u vrijeme dok je u većini postojećih vojarni još uvijek bila “regularna” JNA. Novo oformljena hrvatska vojska je prolazila svakodnevno u kamionima, transporterima, pa i onim ogromnim inžinjerijskim labudicama. I sad mi klinci u pauzama između općih opasnosti bi izlazili van u igru, vladao je taj neki nacionalni “zanos”, ponos, otpor pa kada prolazi vojska dižeš dva prsta u znak pozdrava. Jedni su to tumačili kao “U”, drugi kao “V” (Victory). Ovi prvi su bili u manjini, ali u skladu s onom kako se dobar glas čuje daleko a loš još dalje, učinili su puno loših stvari i bacili puno ljage na jednu u tom trenutku plemenitu stvar. Nego, moj brat Filip, tada je imao nešto više od tri godine, i sad, dijete ko’ dijete, svako malo izvodi neke pizdarije, netko od starijih podvikne ili ga spriječi u naumu a on iz protesta stane ispred kuće i dok prolazi vojska drži tri prsta u zraku.

Kakav Feral, stojedinica i bakrači.

Televizijski program kao prozor u svijet, tih dana se sastojao mahom od budnica “Mi smo garda hrvatska”, “Hrvatine”, “Od stoljeća sedmog”, “Stop the war in Croatia”, pa potom red vijesti s ratišta o još jedoj sporadičnoj razmjeni vatre i prekršenom primirju, pa red popisa gradova i mjesta pod općom ili zračnom opasnošću koji se vrtio kao što danas ovi u Jako šuškavcima vrte kladioničarske kvote i rezultate. U samom početku sirene vatrogasnih domova i popisi ugroženih područja su se shvaćali ozbiljno, čak smo imali i zborno mjesto kod susjeda koji je imao podrum pa bi u njemu sjedili dok ne prođe opasnost. S vremenom je i ta napetost olabavila jer se kod nas nije ništa događalo, točnije, nije ništa padalo. Tako je došlo do toga da smo prestali ići u podrum jer je ujak u čijoj smo kući bili “ojačao” špajzu sa nekoliko redova cigle koju je naslagao po betonskoj deki iznad. To je bio “safe room”, ko’ u Resident Evil franšizi ono kad nađeš ormarić sa prvom pomoći, zeleni gem u ladici i municiju na stolu.

Normalno, kako se na svu sreću za razliku od Osijeka, Siska, Pakraca, Županje…kod nas i dalje ništa nije događalo, s vremenom smo se prestali zbijati u omaleni prostor špajze čiji najveći dio je zauzimala Gorenje škrinja. I tako jedno sasvim normalno, uobičajeno jesenje jutro, s još jednom turom uobičajenih zračnih opasnosti sjedimo u kući, jedino buraz se i dalje drži “Špajza protokola” ali iz sasvim pragmatičnog razloga, naime, na stranu eventualne rakete, u špajzi je između ostalog bilo uvijek nešto grickalica, sokova, pudinga u slučaju da ne znam, ostanemo zatrpani. Ja sjedim leđima okrenut kuhinjskom prozoru i odjednom prasak, zapravo je teško dočarati trenutak kada se izgubi osjećaj stabilnosti zemlje na kojoj stojiš, sjediš, ležiš. Ono, ta Zemlja je “last resort” svakog bijega od nepoznatog, ispalo je kako su MIG-ovi, dal’ jedan il’ dva više se ne sjećam, spičili u obližnju bazu nešto iz svog asortimana. Bilo je kasno nakon toga trčati u špajzu, ali suvirval mode a i srce u petama nalaže upravo to. Dolazimo do vrata, a unutra na nekoj gajbi sjedi buraz. Ladno žvače napolitanku. Musav.

U tom tonu je nekako i završila ta famozna i nadasve prokleta “deves’tprva” s kojom i dvadeset tri godine kasnije počinje ili završava veći broj birtijaških obračuna. Di si bio devedeset prve?

Na Balkanu. Jebem li ga poluotočnog.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s